pon - 29.05.2006
Na rubu bijede
Čitam nedavno da nekih 200-300 policajaca sa srednjom stručnom spremom negdje u pasivnim krajevima, smo u jednoj županiji, žive na rubu bijede budući da su jedini hranitelji obitelji, te imaju 3500-4000 kuna mjesečno prihoda za cijelu obitelj.
Zanimljivo mi je povući paralelu. Neke medicinske sestre koje rad u bolnicama, imaju pod kraj radnog vijeka nekih 3000 kuna, pa i manje, a spremačice rade i za 1800 kuna. Naravno da bi taj novac sam po sebi bio dostatan, ali naše vrijeme – je vrijeme kredita. Koje si ne možete priuštiti…

Pa nitko ne kaže danas da su medicinari na rubu bijede.

A jesu. Evo znam za jedan slučaj, sestra, završila je i fakultet, dakle ima visoku stručnu spremu. Živi sama kao podstanar. Da bi mogla preživjeti, skuplja plastične boce. Sretna je što joj je to otvorilo nove mogućnosti, dakle reciklažni biznis joj omogućava kakav – takav život. Što joj plaća ne omogućava, uz naše stare dobro poznate kredite – koje ljude drže u dužničkom ropstvu.

Život na rubu bijede za medicinsko osoblje nije novost. Primjerice, početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, kako čitam u najnovijem broju Liječničkih Novina, u Komoru su dolazile panične vijesti kako su „doktori na rubu gladi“ od kada je uveden „besplatni“ dispanzerski rad.

Zanimljivo je gledati danas iz sadašnje perspektive kako su prigovarali Andriji Štamparu da te „komunističke“ ideje vode doktore – u glad.

Danas u bolnicama za sva tri obroka bolesnik ima budžet od – 9 kuna za hranu. Granica krajnjeg siromaštva je 1 dolar (oko 6 kuna) dnevno po osobi – toliko recimo ima za hranu netko tko živi u Etiopiji ili Bangladešu. Pa si mislite, kako li bolestan čovjek koji je  silom prilika završio u bolnici bijedno živi.

Svaki pacijent koji je upisan u bolnicu, te zauzme „krevet“ – predstavlja direktni gubitak, jer to ne pokriva „hladni pogon“ bolnice. Cijene koje se u dogovornoj ekonomiji gdje samo jedna strana diktira cijene, koje su kako neki kažu „sramotno niske“ ako se slijede propisani normativi, ne mogu se „pokriti“.

Stoga na brojnim odjelima uspješnost nekog liječnika se ne mjeri time koliko je operacija napravio, ili koliko je pacijenata kvalitetno izliječio, ili o tome koliko je bolesnika zbrinuo – jer to je gubitak koji se mora „nadoknaditi“ sa prekomjernim radom putem „ambulantnog pogona“ kako bi uopće bili „na nuli“, već se uspješnost mjeri samo jednim – koliko je NOVCA donio putem nekih „donacija“ ili još bolje – projekata.

Projekti su priča za sebe – obično se sastoje u tome da je jeftinije naći „zamorce“ na istoku Europe (to smo mi) gdje su liječnici relativno kvalitetni, a farmaceutske kuće mogu sa njima „razgovarati“.
Donacija u bolnicama ima sve manje. Osim „klasičnih“ gdje se organiziraju derneci sa prodajama slika i sličnih stvari, koncerti i tako to, glavni prihodi dolaze ipak – od farmaceutske industrije. I tu dolazi najzanimljiviji dio priče.

Naime, farmaceutska industrija danas gotovo da je postigla monopol na edukaciju liječnika. Bolnice jednostavno zbog stalnih dugova i manjkova ne mogu platiti stručnu edukaciju, koju svaki liječnik po zakonu mora imati. Stoga preostaje ili predavanja putem stručnih sastanaka koje organizira Liječnički Zbor, a tamo nema kotizacije, ili blago meni – plati si sam.

A to je danas sve teže, to se radi jer se mora – no to nije čak ni porezni odbitak ukoliko si bolnički liječnik!

Farmaceutske kuće, naravno, preferiraju kad se govori o prednostima nekih lijekova. Kritički osvrti i neki jasni algoritmi tako imaju manje mogućnosti da dođu do krajnjeg propisatelja. Uostalom, gdje leži lojalnost, kod onoga koji ti daje paušal bez obzira kako i koliko radio, ili kod onog tko ti omogućava tri dana welness programa u nekom atraktivnom hotelu? To naravno nije korupcija, već „edukacija“.
Koliko će tko biti kritičan, te u ovom realitetu „jamiti“ – pitanje je profesionalnog digniteta.
Naravno, kad svi to rade, kad je to društveno prihvaćeno ponašanje – gdje svi šute i to je put kojim ide medicina. Ne samo kod nas. Kako bi rekli švicarski doktori – nije sve u novcu. Ja bih dodao – nije sve u novcu, kad ga imaš.

Život na rubu bijede ide korak dalje. U punu bijedu – gdje je teško reći tko je bijednik. Naime, država, koja je predstavljena  u liku i djelu nadležnog ministra, vlasnik je brojnih bolnica. Te bolnice posluju sukladno pravilima igre – dogovorenim cjenicima. U situaciji gdje su liječnici bili lijepo instruirani kako je nužno pisati nove, time skuplje lijekove koji daju bolju kvalitetu života, ti isti liječnici nisu doživjeli direktnu kontrolu niti edukaciju kako štedjeti od strane onih koji bi te lijekove trebali  - platiti. Odnosno da budem precizniji – liječnici bi propisivali kvalitetne lijekove, jer na to bi osiguranici HZZO „imali pravo“ jer je to – najkvalitetniji oblik liječenja. Što je istina, ali usput – tu i tamo – pitanje je da li je u izboru novije i bolje u odnosu na staro i prokušano odigrala malu ulogu i onaj svečani ručak koje je neki šef koji odlučuje što treba nabaviti dobio na nekom welness savjetovanju.

Ili je recimo neki radni ručak u nekom fondu, koje su upriličili neki dogovorni ekonomisti korporacija sa nekim predstavnicima državnih tijela igralo ulogu.

Naravno da pretpostavljamo neupitnu moralnost i apsolutnu nepotkupljivost svih.
To je sve pitanje zdravstvenog marketinga – nevoljne  reakcije utjecaja na nečiju prosudbu, koja u konačnici daje nekom određeni profit.

E u toj situaciji, u kojoj se zna tko pije, tko plaća, ali se ne zna zašto, potrošnja na lijekove raste. Recimo to tako – više od inflacije. U toj situaciji ministar uredno da izjavu:

 „Država neće dati ni kune za pokrivanje tih dugova, ni županijskih ali ni državnih bolnica – Naglašava Ljubićić. Podsjetio je da proračun za bolnice za ovu godinu povećan za 4 posto, što znači da su sve bolnice ukupno dobile 300 milijuna kuna više novca. – Uz racionalno poslovanje upravo im je taj novac trebao biti dovoljan za pokrivanje dugova za lijekove starijih od godinu dana – objašnjava Ljubičić.“ (citat prema Metro Express, br 11, ponedjeljak 29, svibnja 2006, str. 05)

Nevolja je u tome što su bolnice u vlasništvu države ili županija, te ako vlasnik ne može platiti – tada ide ovršni postupak. Nad državnom imovinom, naravno, jer da ne isplate plaće – tada bi naravno i uposlenici (koji žive na rubu bijede) također stavili ovršni zahtjev. Koji je prioritetan u odnosu na veledrogerije.

Pitate se, kakve veze ima sve ovo navedeno?
Ima  veze, jer je to sve u striktnoj međuzavisnosti. Zdravstveni fondovi postali su de fakto proračunske stavke. Financiranje je iz proračuna, cijene su limitirane i nisu dostatne za preživljavanje sustava. Sustav je pred bankrotom – prema normativima nije moguće dalje reducirati medicinsko osoblje budući da ga već i sada nedostaje.
Novaca ima premalo.

Sustavna greška, kisela jabuka koju nitko ne želi zagristi.
A do tada, liječnici će se naći na rubu gladi. Tu će se pridružiti svojim pacijentima, koji već jako dugo poznaju glad koja ih čeka kad se nađu na bolničkoj kuhinji…

Samo se pitam, kad krene bankrot zdravstva, tko će to sve kupiti, a onda odjednom više neće biti bijede u bolnicama, već će netko imati sasvim lijepi profit?

 
objavio fotoalbum 29. svibanj 2006 15:55:00 | Permalink | 5 komentar(a)


  • 30. svibanj 2006 13:15:00, rusirusi

    nije uopce potrebno da netko kupuje.s vremenom ce biti vise privatnih bolnica.oni s novcem uvijek imaju bolju zdravstvenu skrb (osim u skandinaviji). Cak i s boljim javnim financiranjem , bolji lijecnici ce odlaziti u privatni sektor.mozda ce pacijenti imati malo bolju hranu, ali nece im znaciti mnogo jer ce dobivati losije lijecnike. mozda bi drzava trebala vise ulagati u farmaceutska istrazivanja i sasjeci stvar u korijenu , ali s obzirom na enormnu cijenu istih, to je nemoguce.

  • 30. svibanj 2006 14:27:00, special

    da, slaže mse sa svime..baš sam nekidan (možda i jučer) čula na tv-u da su bolnice dužne dobre pare farmaceutskim tvrtkama..divota... i što će biti kad te iste tvrtke prekinu opskrbljivati bolnice i ambulante??!

  • 30. svibanj 2006 16:18:00, fotoalbum

    update: nece se usuditi prekinuti pricu, jer to je ocito bio tek vid pritiska, ni farmaceutima ni veledrogerijama ni "drzavi" nije u interesu prekinuti ovaj gordijski cvor. @rusirusi: dio da ce dobivati sve losije lijecnike, to je istina. I sve manje njih...

  • 2. lipanj 2006 12:55:00, samba

    strašno...pa nije ni čudo da je medicinsko osoblje tako neljubazno i grintavo...

  • 4. lipanj 2006 18:18:00, braco (Neregistriran) (Neregistriran)

    Malo ću proučit ovo pa poslije komentirat. U prilogu je link na novi blog: vin.bloger.hr

  • uto - 23.05.2006
    Izložba nagrađenih fotografija World Press Photo

    Zagreb, 23 svibanj 2006. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici otvorena je izložba fotografija World Press Photo.

    Ovo je treća izložba ovog tradicionalnog natječaja koja se održava u Zagrebu, a ove godine biti će postavljena i u Splitu te Vukovaru.

    Kakvi su dojmovi sa izložbe?

    Nagrađene radove možete pogledati u ovoj galeriji, a moj dojam je, osim naravno tehničke perfekcije, da su i nadalje vidljivi ovi trendovi:

    1. Tema gladi, rata i ljudske bijede slikovnim zapisom putem eminentnih fotografa prilično lako dopiru do srca gledatelja i čitatelja. Kako su istakli promotori, jedan od ciljeva upravo im je promicanje civilnog društva.

    2. Zapadni svijet prikazan je putem sporta, glamura, no meni osobno svakako zanimljivo - putem zabave “stare dame europe” no na način da su primjerice dragulji prikazani od svog iskona u Africi do svoje dekadentne destinacije u Europi. Ovo mi je svakako više nego zanimljiva alegorija.

    3. U više nego maestralnom postavu, u rubrici “portreti” možemo gledati 80-90 godišnje veterane II svjetskog rata i portrete plačenika koji bojuju u Iraku - potpuno drugi svijet, druga generacija, ali portreti svakako upečatljivi. Ovi potonji - realni.

    U biti, fotografija otkriva koliko i skriva. Priča priču koju želimo čuti.

    Imao sam sasvim slučajno priliku neformalno popričati sa uvaženim Božom Biškupićem, koji je izložbu i otvorio. Jednostavan i otvoren čovjek kakav on jest, voli fotografiju i sam ju obilato koristi. Na neki način vodi svoj foto dnevnik - sa visokim kriterijima dokumentarnosti ali i estetike. Slika podsjeća na trenutak, bolje nego riječi ili zabilješke.

    Hobistička ljubav prema umjetnosti kakva je fotografija, može biti ljubav za cijeli život. Amaterski ali sa dušom, i velik čovjek, i svatko od nas “malih” može bilježiti stvarnost. Onakvu kakvom ju želimo vidjeti, onakvu kakvom ju nastojimo sačuvati.

    Na ove izložbe idem redovito, a preporučam je i vama.

     
    objavio fotoalbum 23. svibanj 2006 23:23:00 | Permalink | 0 komentar(a)


    ned - 21.05.2006
    Juropesen
    Yurovizijska pjesma, pardon Euro Song, konačno je završen. Osim par djelomično slušljivih pjesama, što je trajalo naravno predugo, došao je dalekozanimljiviji dio - glasovanje. Dakle ta SMS manija ima i jednu dobru stranu - vidite kretanje stanovništva u Europi. A kako to? Pa vidite koliko gdje ima dijaspore. Ili koliko koja zemlja ima susjeda koji će dati bar 6 do 12 bodova, je li, onako regionalno.
    Gledao sam to čudo od prijenosa u jednom multietničkom društvu. Uglavnom, bio sam jedini hrvat tamo. Neki iz zemalja koje su ispale u polufinalu, a neki su bome uhvatili mobitele da SMS-om obave tu patriotsku dužnost. Srećom, nije bilo Crnogoraca, oni svoju "pjesmu" biraju sutra.

    Padale su oklade, ne glede onih strašila koji su pobijedili, i bez ikakvog lokalpatriotskog zanosa (uostalom, kad bi čuli pjesmu iz njihove zemlje mogli su se samo poklopit po ušima) već je tu bilo zanimljivo vidjeti kako načelno emigrantske zemlje, recimo Turska, dobiva puno bodova iz Nizozemske, Danske,Njemačke... i tako dalje, a jedna Bosna je jako popularna u nordijskim zemljama - sasvim slučajno baš tamo gdje ti ljudi rade i žive.

    Pa si ti misli da li je taj "izbor" jednostavno pitanje SMS glasačkog zanosa kad vidiš "naške" ili je stvarno nešto u tome što se i čulo.
    Zanimljivo je da smo u pogađanju jako dobro "znali " tko to "mora" dati glasove recimo Rusiji ( e da ne bi poslije bilo nismo znali  i u cijeloj priči dokazalo se da je taj izbor izbor redikula godine. Žao mi je da tu zezanciju nisu do kraja proveli, nego je u biti ispalo da oni "mi smo pobjednici daj nam glas" ekipa koji su imali u biti dobru pjesmu, nisu isplivali na vrh jer to taj izbor "zaslužuje".

    REdikul godine - greatest shits of Anglofone glazve je za nama.
     
    objavio fotoalbum 21. svibanj 2006 3:27:00 | Permalink | 3 komentar(a)


  • 21. svibanj 2006 12:23:00, ann (Neregistriran) (Neregistriran)

    e i mi smo "pogađali" tijek glasovanja. ha ha. Triba se odcijepit Crna Gora, a možda i Istra, pa moooožda jednog dana...

  • 24. svibanj 2006 10:42:00, SeveFanClub (Neregistriran) (Neregistriran)

    ma bitno da je naša Seve zadovoljna!

  • 24. svibanj 2006 23:21:00, Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran)

    PROČITAJ DO KRAJA LORDI - oni su genijalci, zaslužili su pobjedu!!! 1. nemoj pisati da su oni nekakvi sotonisti i da su im kostimi sotonistički jer nisu, oni pjevaju pjesmu "Devil Is A Loser" u kojoj govore kako je vrag pušioničar, KOSTIMI - što se tiče kostima, privukli su pozornost na svoje kostime koje je sam Mr. Lordie napravio svojom rukom, što znači da je tip sam izmislio cijelu scenu, ajde pogledaj onu fucking severinu, njoj sve rade neki hrvatski idioti, te haljinicu te štiklicu, zato su Lordi originalni i zato su pobijedili 2. jeli vam se sviđa kostim ili ne, to je vaša stvar, ali oni su tako zadobili pozornost i to trebate znati, shvatite kostime kao neku šalu, meni se doslovce kostimi jako sviđaju jer ih je pjevač sam napravio, prije svakog nastupa treba tu svu šminku, kostime staviti na sebe koliko to traje 3 sata, a jadna severina za ta 3 sata se s nekim idiotom poje** i sam ne znam kaj, dok ovi rade, a nakon nastupa treba to skinuti sa sebe, a kako im je tek za vrijeme nastupa (znoj, vrućina itd.) 3. Hard Rock Hallelujah - pjesma bih pobijedila po meni i bez njihovih genijalnih kostima, pjesma u stilu hard rocka i heavy metala, koji sada vlada svijetom već dugo godina, a fucking narodnjaci i fucking cajke vladaju na jadnom malom balkanu koji ne zna ništa osim takve jadne turske i kaj ja znam kakve muzike, zato ŽIVIO METAL & ROCK 4. Severina - poje** se s nekim i sada je to kao neka fora, NIJE, obuće beku odvratnu komunističku haljinicu koju na kraju baci sa sebe i ostane u nekom jadnom badiću, misleći da će ljudi reći "gle, pa to je ona od koje sam dovukao pornjak preko interneta, imala je tako dobru pi***, glasat ću za nju, svejedno što joj je pjesma shit!" pjesma na stari način, takav stil ćuli smo 10000000000000000 puta i već je svima na ovome svijetu dosadilo slušati takvo što 5. ostale zemlje - što reći o ostalim zemljama, sve je na isti kalup, kopirke ABBE, sevdah, neki izmucani pop s rapom, gdje je ljudi moji rock (LORDI). Ljudima je već dosadilo slušati pjesme koje pjevaju sve isto, misliš si pa gdje sam čuo već tu pjesmu a zapravo ju negdje nisi čuo jer takvih pjesmi postoji 10000000000, pogledajte Rusiju, pjesma im je recimo ok, scena je ok, i drago mi je za njih da su na drugom mjestu, ali ne bih mi bilo drago da su na prvom, BiH Harimatahari - pjesma jadna, dosadni sevdah koji našem balkanu ulazi lagano u uho (naravno za one koji to slušaju) skupa s Turskom i takvim zemljama koje slušaju takvu vrstu šrotne muzike 6.Rock i Metal rules World, Heaven & Hell

  • sri - 17.05.2006
    poslovnost

    Sud je dao svoj pravorjek - Ariel je uistinu bio lošiji!

    To je istovremeno i demant PR vijesti iz listopada 2004.  u kojoj je stojalo:

    Ariel koji se nalazi na hrvatskom tržištu zadovoljava visoke standarde kvalitete. Proizvod je optimaliziran uvažavajući hrvatsku regulativu i navike potrošača (kao što su tipovi i prosječna starost mašina za pranje rublja, način pranja i doziranja deterdženta, vrste zaprljanja i vrste materijala), te konkurentno okruženje.

    Ipak, moguće je da je ova tvrdnja točna. U pravorjeku stoji ovo:

    “Europsko tržište jedinstveno je, ili bi barem takvo trebalo biti”, ustvrdio je sudac Nenad Lukić obrazlažući oslobađajuću nepravomoćnu presudu za Rkmana. Dodao je da je P&G na svoj ugled trebao misliti kada je na tržište plasirao manjkav proizvod, a ne kasnije tužiti Rkmana za klevetu i nanošenje štete ugledu tvrtke. 

    I završava se članak ovom tezom:
    Sudac je prihvatio dokaze obrane, među kojima i mišljenje Državnog inspektorata te Kemijskog fakulteta da “Ariel” nije ekološki prihvatljiv zbog čega bi na ambalaži morao imati znak mrtve ribe.

    Sad se upitajmo: da li je jedna multinacionalna korporacija napravila ” optimaliziran “  proizvod koji  je usklađen  sa “prosječna starost mašina za pranje rublja”,?

    Pokušajmo to prevesti. Recimo da je u nekoj zemlji prosječna starost automobila 25 godina. Da li bi to onda trebalo prodavati neki “olovni super” za te oldtajmere ili uvesti regulaciju goriva prema visokim standardima? Ili ako imamo uređaje za pregled recimo puknuća kostiju (recimo x-zrake) onda bi sljedeći “konkurentsko okruženje” mogli proizvesti RTG aparate kakve je proizveo još sam Rontgen, pa nek zrači što zrači, ali to je konkurentsko okruženje?

    Ako je tako, zašto onda ne mogu voziti neki kineski auto koji će novi koštati nekih 4000 eura, cakum pakum, ali sa nešto “nižim sigurnosnim standardima”.

    Ma nemam ja ništa protiv inferiornog Ariela. Ali da mi se prodaje kao takav - dakle ne kao visoko kvalitetan proizvod, mislim da ga ne platim tako.

    Da im je ta kritika naštetila - naštetila je. No moja mama (recimo da je to sintagma) je prestala vjerovati njihovim reklamama za sapunice jednostavno zato što to nije opralo dubinske mrlje.

    I ja nakon toga već dvije godine nisam kupio niti jedan Ariel proizvod. Povjerenje potrošaća se lako gubi, a ponovno ga steći uistinu je teško…

     
    objavio fotoalbum 17. svibanj 2006 19:29:00 | Permalink | 0 komentar(a)


    pon - 15.05.2006
    Najvažnija sporedna stvar
    Jučer je bio "nogometni susret" i turnir ekipe iz zatvora, komuna i sličnih institucija. Bivši (liječeni) narkomani na taj su način pokušavali pakazati da se mogu naći oko "takve sporedne stvari" kao što je nogomet - te im je ovaj vid druženja bio pokazni način kako se može živjeti normalnije.
    Zvali su i doktore - pismenim putom - ali odaziv baš i nije bio.

    Ja za sebe imam opravdanje - nogomet ne igram od srednje škole. Kako sam kratkovidan, nisam mogao imati "prostornu imaginaciju" u nogometu. Pa to ne igram nikad.

    No razumijem ja njih - svaka čast ideji - ali ipak, neke stvari treba po malo i dogovarati. Kontaktirati. Jedan pismeni dopis? Aha, kad želiš dobiti "podršku".
    Ali bez entuzijazma - ništa.

    Gledam kako to nogometanje postaje popularno kao promocija.
    Doktor Ivo zabio tri gola Komisiji. Air Đapić bio u uskom dresu, pa Internetom kola njegova slika (valjda sam dobio više emajlova s tim nego sa Severinom).
    Bit je da se političari i poznati slikaju u dresovima samo ako su mediji u blizini. Bez novinara - nemere to.

    A mogao sam ja doći, pozdaviti ekipu i zaželjeti im sve dobro. Samo da me nisu prepali sa tim nogometom... Jer naravno da su svi oni bolji u nogometu od mene. Priznajem
     
    objavio fotoalbum 15. svibanj 2006 16:57:00 | Permalink | 0 komentar(a)


    ned - 14.05.2006
    Dežurni Krivac

    Moderno je optuživati sve i sva da je krivo za ovaj ili onaj društveni fenomen. Pritom se koriste njegovo visočanstvo statistika i mala kurvica zvana - anketa.
    Dakle želite li formirati javno mišljenje - puknite anketu. Odgovori moraju biti naravno definirani, stupidni za svakog tko nema konkretnog interesa, i pići.

    E kako se to radi?

    Recimo da želite dokazati nečije sklonosti. Znate da je to društveno neprihvatljivo, pa kad sretnete 10 slučajnih prolaznika - ne bi dobili rezultate koje želite “namjestiti”.

    Idemo dakle, odabrati lokaciju.
    Recimo idemo pitati za seksualne sklonosti, da vidimo da li je to istina da svu svi “bi” ili bar “gej”.
    Naravno, želimo biti “objektivni” te za to uposlimo psihologa da nam napravi đinđa minđa hokus pokus statistiku, sa svim SPSS, SAP i sve to iz podataka koje će ukucati bar u neku Oracle bazu.
    Dizajn: idemo ispitati slučajne prolaznike, ono reprezentativni uzorak, stratificirano po dobi, zaposlenju… ma sve.
    Zvuči objektivno?
    Aha.
    Idemo odabrati lokaciju… ajde neki “slučajni” lokal… recimo “Global Klub” u Zagrebu. Usput naravno pazimo da odredimo spol ne po odjeći, već po JMBG-u ;-)

    Aha. Sto posto pouzdani rezultati koje možemo objaviti u svim dnevnim novinama.

    Mislite da se šalim? Ako je seksualna sklonost “genetska” kako to da među crncima u Keniji onih koji te aktivnosti “podržavaju” ima nekin 1%, a recimo u Los Angelesu “malo više”??

    Dokaz kulturološkog NAMETANJA tog vida ponašanja mi je recimo nova verzija “Posejdonove Avanture”. Tamo umjesto svećenika, grupu predvode - kockar i “upravo razvedeni” homoseksualac. Naravno, kao “role models” suvremenog društva.

    E sad ovo sam uzeo samo kao primjer kako se vrši manipulacija putem pseudoznanosti - jer psihologija i njihovi testeri su dobri samo toliko koliko je dobar uzorak - a to ne ovisi o takvim stvarima kao što su dob i spol, već o tome - gdje tražimo “ispitanike”.
    Drugi primjer bi logično bio taj da se odšećemo na Trg Žrtava Fašizma ( u Zagrebu) i ispred sjedišta HDZ-a pitamo “Slučajne prolaznike” s akntašnama “totalno neutralno” pitanje: “Koga bi radije za premijera - Ivicu ili Ivicu”. Naravno da bi to bilo totalno reprezentativno, pogotovo ako pazimo na ispitanike po dobi, spolu… naviki uzimanja sira i vrhnja…

    Toliko o pseudoznanosti zvanoj psihologija.

    Krenimo jedan korak dalje. U zadnje vrijeme puno se piše na temu da li raste kriminal, pa onda sve te pljačke Fine, pa onda kladionice, sve to.
    Imam jednu teoriju, koju može potvrditi “statistika”.
    Dakle imamo sve više oružanih pljački (bar sukladno medijskoj prezentaciji, policijski izvještaji tako i tako nisu zanimljivi i mogu biti sasvim suprotni… ali to nije u skladu sa “medijskim očekivanjima”)
    Dakle raste broj drskih pljački. Imamo “statistiku”. E sa čime se to poklapa, a prema statistikama? Sa CIVILNIM služenjem vojnog roka!
    Dakle  - eto teze:

    Civilno služenje vojnog roka potiče na pljačkašku aktivnost!

    Ajde, zvuči nategnuto, ali idemo plasirati defamirajuće informacije:

    1. Najviše pljački ima u SAD-u. Tamo nema služenja vojnog roka, već imaju samo plačenike - a zemlja je svako malo u ratu u koji odlaze plačenici…
    2. U Švicarskoj Konfederaciji gotovo svatko ima na sjeniku neko minobacačko oružje - česti manevri, municiju plaćaju sami - a tamo gotovo nikada (ili baš nikada) nitko ne pljačka neku Švicarsku banku, a nema ni “Civilnog Služenja vojnog roka”.

    To su činjenica.
    I sad mi vi kažite - nije li neobično to što je epidemija pljački novčarskih institucija upravo kolidirala sa “epidemijom” služenja vojnog roka - civilno?

    Da li je to možda zato što su ti “pacifisti” koji civilno služe možda budući krvoločni ubojice, ili usljed hrpe “pacifista” pljačkaši uredno ušeću, kako se ne bi usudili ušetati među do zuba naoružane švicarske brđane?

    Ovo za razmišljanje, jer ništa nije kako se na prvi pogled čini. Ma koliko mi šutjeli o tome…

     
    objavio fotoalbum 14. svibanj 2006 19:14:00 | Permalink | 2 komentar(a)


  • 14. svibanj 2006 23:54:00, Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran)

    hm.hm.hm. nategnuto, ali...

  • 30. svibanj 2006 13:02:00, rusirusi

    nevjerovatno glupa hipoteza. imas li jos toga? ovo je jedan od slučajeva kad bi bilo bolje "sutjeti o tome". ma najbolje da uvedemo vojne vjezbe odmah od vrtica.

  • Nezaposlenost ili besposlenost?
    Nezaposlenost ili besposlenost?
    Naši vrli političari i dalje šalju optužbe bez ikakve utemeljenosti u stvarnosti.

    Piše Vip portal:

    Po stopi nezaposlenosti mladih u dobi do 24 godine Hrvatska je vodeća zemlja u Europi, što je posebice negativno jer se povezuje s konzumiranjem droge, kriminalom i ostalim negativnim društvenim pojavama…


     Naravno da je to “ofrlje” ocjena sa dnevnopolitičkim zaključkom. Evo malo činjenica:

    Stopa zaposlenosti među konzumentima droge i ovisnicima je vrlo visoka. HZJZ u podacima za 2005 prilično jasno navodi:

    1. Heroinska ovisnost u većini europskih zemalja pokazuje stagnaciju…

    2. Broj novih ovisnika u liječenju je ove godine manji nego 2003, a nešto malo veći nego 2004;

    3. razlog eksperimentiranja koji bi mogli povezati sa “besposlenošću” je dosada, a to navodi samo 5% dok primjerice znatiželju navodi 28% a utjecaj vršnjaka 26%;

    4. Među ovisnicima je 15% stalno zaposlenih, 8% povremeno, a nezaposlenih tek 27% - a radi se o mladoj populaciji - jedino ako 31% učenika i 14% studenata ubrojimo u “besposlene” tada imamo nezaposlenost kao značajan faktor;

    5. beskućnika je tek 0,1% od ovisnika, i to među opijatnim ovisnicima;

    Ono što je činjenica je da je prisutan veliki kriminalni recidivizam u smislu ponovnog činjenja kaznenih djela, te ponovni kontakt sa sudstvom ima 74% opijatnih i 31% ostalih ovisnika - znači da ih sudski problemi ili liječenje nije “opametilo”;

    Sve u svemu, nezaposlenost bi u situaciji gdje je stopa zlouporabe droga daleko NIŽA nego u drugim zemljama s kojima se Europi uspoređujemo svakako predstavljao manji rizični faktor.
    Ono što je zabrinjavajuće je svakako kriminalni recidivizam, budući da je očito da su zakazali sustavi postpenalne rehabilitacije.

    Tu bi eventualno ulogu moglo odigrati zapošljavanje ljudi koji izađu iz zatvora - a koliko takvih programa ste čuli da postoje?

     
    objavio fotoalbum 14. svibanj 2006 17:18:00 | Permalink | 0 komentar(a)


    pet - 12.05.2006
    kratke vijesti

    Antidepresivi mogu pojačavati suicidalnost - kontroverzne studije na velikim uzorcima - na nekim lijekovima će možda stajati upozorenje u tom smislu. U ovom članku zanimljiv je i zaključak:

    Dr. Simpson said the warning underscored the need for more careful tracking of side effects once drugs went on the market.
    “The current system of postmarketing surveillance is lousy,” he said.

     
    objavio fotoalbum 12. svibanj 2006 20:55:00 | Permalink | 1 komentar(a)


  • 12. svibanj 2006 23:44:00, zapresic

    pio antidepresive, spavao ko beba , bilo mi baš lijepo

  • uto - 09.05.2006
    Privatnost ili eksponiranost
    Baš neki dan razgovaram sa prijateljem na temu koliko nam treba privatnost. Osim novca (svi igraju neke nagradne igre jer tako se može zaraditi) običnom čovjeku nešto znači i slava. Slavni su uzor - pa si misle "E da mi je mojih pet minuta slave".
    Za tih pet minuta slave mnogi su spremni žrtvovati svašta - ili baš i nisu? Neka priča o tome da bi gutali kukce ili neku drugu odvratnu stvar samo da se nađu na televiziji. Da ih sutradan prepoznaju na cesti. Da budu - neko i netko.
    Pet minuta slave može značiti da te časte u kafiću, ekipa ti se smješka jer si "konačno uspio".
    Ali tako je to bilo nekad... u biti, često te gledaju samo oni koje si prethodno iztelefonirao da gledaju. Pa ti onda kažu "e bilo zanimljivo".
    Bolji dio priče je u tome kad nekog pitaš - a o čemu smo govorili? Pa ne znaju reći - osim da si "dobro ispao na televiziji".
    Time tih pet minuta slave u biti izgleda kao trenutak kad si bio viđen.
    A biti viđen, to je nekada bilo prošetati se po "điru" po mogućnosti u novoj "veštriji" ili ajncugu, pa bi ogovarali gdje si bio, s kim si i tako to.
    U biti, što manje govoriš, tim bolje, jer jedino se pamti - ako izgovoriš koju glupost.
    A pravila medijske "zanimljivosti" u biti idu prema tome da se vidi nešto - bizarno ili neobično. Svakako ne pametno...

    Biti eksponiran u biti znači biti neka vrsta - cirkusanta. U doba kad cirkusima zabranjuju dresiranje životinja (bizarno) potrebni su nam naši "kućni ljubimci".
    Ovo vrijeme dovodi to toga da imamo "domaće" koji su mali patuljci u našem "prozoru u svijet" te s druge strane, pojedine ekscentrične i bizarne "divlje životinjice" koji su tu samo kao ilustracija šokantnosti trenutka.
    A njima, anonimnicima sa svojih pet minuta slave - za pet minuta i zaboravimo lice, osim ako smo ih od ranije poznavali.
    Tako naša "slava" u biti ne ide daleko.

    Moj prijatelj mi stoga govori: "Ja bi išao na TV samo ako mi plate. Ja ne dajem znanje besplatno - zašto bi? Onaj "slavni" promovira samog sebe - a to meni ne treba. Ukoliko mi za nastup ne bi platili, pitao bih: Dobro, može besplatno, ali može ako ispod ide trakica gdje se spominje moja tvrtka i tvrtke mojih prijatelja, recimo pet njih...". Naravno da bi TV profesionalci odgovorili - "ali to su reklame, ne može..." "Zar ne može", retorički odgovara, "pa kako bih ja mogao besplatno, a da vi to naplačujete putem reklama, a ja to ne mogu naplatiti reklamama koje sam izaberem?".
    I tu je upravo pitanje tko je "provider" odnosno pružatelj usluge - da li medij sam ili onaj koji je u interakciji - autor i čitatelj.
    Očito, i autor i čitatelj nemaju nikakvu kontrolu sa dodatnom poluinformacijom koja se serviraju uz nečiju subjektivnu istinu - vijest ili članak.
    I onda se vi upitajte, da li promovirate sebe kad ste eksponirani ili u biti predstavljate nusprodukt, statista koji je tek "lijepo lice" koje služi da bi ljudi zadržali pogled na Njegovom veličanstvu reklamiranom proizvodu.

     
    objavio fotoalbum 9. svibanj 2006 21:17:00 | Permalink | 1 komentar(a)


  • 9. svibanj 2006 22:24:00, zapresic

    Jos triba sutra sacekat sevilla da gol valjda ce posli dvi nule u polufinalu zabit stagod u finalu di su favoriti Takav sam volim se oslanjat na statistiku i to Evo podatak utakmice svijetskih prvenstava su najcesce zavrsavale 1:0 sad stavit na svaku u njemackoj tu okladu ako ih bude bar sedam s otim rezultatom na nuli sam ako padne koja preko eto i nes zarade

  • ned - 07.05.2006
    Estradna Droga
    Baš na Nova TV gledam emisiju o "Estradnjacima koji se drogiraju" te priča kako "Pola estrade se drogira". Naravno - novi bauk, njegovo prokletstvo - Kokain. 
    Klasična ekipa - svima poznati "umjetnici" te poneki poznati liječnik.
    Iskrene priče su sa jedne strane dobra stvar - jer nekog tko ne zna o čemu se radi može potaknuti na promjenu ponašanja. Iskrena svjedočanstva imaju tu dobru stranu - osobito kad su necenzurirani, te ljudi govore što i misle.
    Ali postoji i druga strana priče - daleko suptilnija, i pogubnija.
    Naime, postoji nešto što se zove - proces identifikacije. U konceptu "moralističke paradigme" u biti postoji i antiparadigma kao proces identifikacije.
    Priča o depresiji, potražnji za antidepresivnim lijekovima koji su "rezultat stanja ogromnog dijela stanovništva" - posljedica su konstantne priče da su ljudi stvarno - nesretni.
    Ali uvijek se u toj priči ide na individualnost, moralnom paradigmom se navodi da se radi o devijantnim osobama.
    Nikad se ne govori o devijantnom društvu kao takvom, u kojem je većina stanovništva - nesretno.
    Koncept "šarenih pilula za lilule" na određeni se način propagira potreba za konzumiranjem nečeg.
    To nešto je ili "ulična priča" ali ne zaboravimo ni drugu stranu medalje - farmaceutska supstanca.
    Ovo bi mogao potvrditi i kongresnik Kenedy koji se povlači na liječenje od "lijekova protiv bolova" - u biti ordiniranih lijekova koje je počeo koristiti u medicinske svrhe. Evo te izjave .
    U svim pričama o drogama govori se o "velikom novcu" koji se vrti na "crnom tržištu".
    O tržištu "legalnih lijekova" - tu se ne govori o tome direktno, već se tu i tamo spomene da su ljekarne - najprofitabilnija djelatnost po kvadratnom metru prostora (dok su benzinske pumpe najveće po prometu).
    Cijela priča ipak ima nešto zajedničko - za nesretan život trebate nešto - uzeti.

    Vratimo se na nivo "estrade" i kokaina. Nakon dugo vremena uspio sam otkriti ovu sintagmu:
    Griffith
    u knjizi "Matters of Substance" u opisivanju kokainske propagande navodi:

    Stvori ozračje prihvaćanja. Uvjeri ljude da svi uzimaju drogu, a da su devijantni oni koji ne uzimaju. Omogući dobar marketing, što znači osiguraj znatan budžet za oglašavanje. Kada to nije moguće, u slučaju ilegalnih droga, osloni se na podršku kreatora mišljenja i medija u promoviranju tih supstanci. Poveži alkohol sa predodžbama sporta, cigarete sa Grand Prix motociklističkim utrkama, a kokain sa životom na visokoj nozi. Sve je to jedan te isti princip, jedna te ista igra.

    Dakle, "svi na estradi uzimaju kokain" je u prvoj rečenici. "Kokain je na estradi" je u posljednjoj rečenici.

    U knjizi "Politika i droga" David C. Jordan analizirao je stvaranje narkodržave.  Zanimljiv je citat ovaj:

    Šefovi droge financiraju novinare, novine i časopise; narkonovinari su poznati javnosti, a i dalje ostaju na tom poslu.

    Taj nivo može ići i više. A to je opisano u knjizi Hijerarhija zavjerenika - Komitet 300. (jedna recenzija) Ovdje mi je zanimljiv dio koji opisuje kako propagirati nešto.
    Postupak je prema ovom autoru ovakav:
    • organiziraj TV talk show, pozovi zagovornike i protivnike neke ideje. Svako će zagovarati svoj stav, no do kraja emisije će se gledateljima usaditi stav o tome kao društvenom problemu
    To da je nešto postalo bitni problem završi najčešće  na taj način da ono što se brani - postane popularno.

    Zato molim lijepo, razuvjerite me od mog osjećaja zavjere da će sa svim tim emisijama "protiv kokaina" - konačni rezultat biti sve veća potrošnja istog. Ma koliko mi šutjeli o tome...

    Osobno mogu učiniti samo jedno - i dalje odbijati sudjelovati u talk show emisijama  koji šalju dvojbenu poruku... a vama mogu preporučiti samo jedno - ne gledajte to, jer ako  vas u nešto dovoljno dugo uvjeravaju - to postane istina.
     
    objavio fotoalbum 7. svibanj 2006 22:43:00 | Permalink | 2 komentar(a)


  • 8. svibanj 2006 15:31:00, Lara...

    vrlo vrlo dubiozno ponasanje medija... odlicno receno. mada jeste istina da se stimulanti puno koriste u medijskoj industriji. problem je isto u glorifikaciji medija.

  • 8. svibanj 2006 21:16:00, rainman

    a komentar na mom blogu ti je bio fascinantan,ccc.Da te neko pita, koje bi se ti droge najprije klonio?

  • Ropski mentalitet
    Čitam što nam Arco piše o trgovini ljudima. U biti, zanimljivo je zašto bi netko imao ropski mentalitet u cjelosti, zašto bi želio postati robom, odnosno u situaciji u kojoj se nađe - ostao takav. Da li je uistinu žudnja za slobodom emanentna svakome? Ili smo spremni cjenkati se za "bolji život u boljoj zemlji", te biti uvjereni da nam je to sudbina, bolja od neke druge?

    Arco napisa: "Najčešće žrtve su mladi koji putuju po svitu,traže dobar posa u inozemstvu ili se nadaju boljem životu.Ne postoji posebna skupina ljudi određena za trgovinu ljudima,to možemo biti ti i ja,neki direktor,dite,ili neki prosjak..."

    Tu vidimo nekoliko stereotipa:
    1. mladi ljudi - oni su kao skloni isprobavati. Ali mladi ljudi imaju manje šanse naći neki "normalni" posao, jer je u našem zapadnom društvu zabranjeno zaposliti jednu normalnu, zdravu i rada spremnu osobu koja ima 14-15 godina na nekom normalnom poslu. Ili je teško. Nekad je bilo sasvim u redu imati recimo berača jabuka ili nekog sezonca u toj dobi, ali danas... ili je skupo, ili ti policija sjedne na vrat. Jeftinije je imati roba...

    2. Traže dobar posao u inozemstvu - e ta je točna. Bit je u tome da postoji propaganda o "zemlji dembeliji gdje teće med i mlijeko" - a ta propaganda se širi naravno putem filmova i televizije. Koji sve ljude poučavaju "američkom snu" - danas sve više i "europskom snu".
    Ova tvornica laži čini zapad primamljivim. A istina koju zateknu - da postoje gospodari i oni drugi - kulturni je šok. Ali ništa novo pod suncem...

    3. Postoji određena skupina ljudi - to nije direktor, jer je on bogat. Može biti zatočen, ali neće imati ropski mentalitet, osim u slučaju da bude društveno degradiran na poseban način...

    4. Poseban način degradacije je naravno droga za siromašne i naivne - Kokain. Trgovci ljudima rado koriste ovo sredstvo, inaće način kontrole u slamovima, da bi slomili otpor "mlade i naivne". Kako se javlja seksualna dezinhibicija, odnosno izgube se kriteriji, te žrtve prolaze često grupna silovanja. Znam za jedno 5 slučajeva koji su prolazili sličan proces - a onda je problem bilo dokazati da se uistinu radilo o silovanju, budući da su bile - nadrogirane.
    Tu se javlja osjećaj stida, i najvažnije - srama od povratka u sredinu.

    5. Za roba je izuzetno važno da se boji vratiti u slobodu, u sredinu iz koje potiće. Bez toga, ne može ga se zadržati u ropskom odnosu, jer da bi ponovno postali slobodni - moramo žudjeti za slobodom.

    Mrijeti ti ćeš, kad u ideale svoje počneš sumnjati... reče SS Kranjčević.

    Rob je mrtav u duši, dok njegovo tjelo koriste drugi...
    Do pobune.
     
    objavio fotoalbum 7. svibanj 2006 11:00:00 | Permalink | 0 komentar(a)


    sub - 06.05.2006
    Društvena prisila
    Gledam neku mamu kako pokušava svoju 9 godišnju curicu odgovoriti od toga da kupi mobitel. Naravno, bezuspješno, jer je dijete pod "peer preassure" iliti pritiskom društva i svekolike škole. Pa mamica kupuje neki đinđa minđa mobitel od 1200 kuna koji ni ja sebi ne bi kupio jer košta previše para.

    E ali u drugom razredu svi, baš svi osim njene male imaju mobitel!
    Pa mora dijete lijepo imati to čudo da šalje MMS-ove i da glasa po nekim anketama (6 kuna) ili skida slikice (10 kuna) umjesto da mobitel koristi normalno - da ga mama zove na njega.
    Evo ja imam mobitel. Zvonce je bilo isključeno zadnjih 4 dana. Dnevno 32 propuštena poziva. I onda? Poslali ste mi poruku na mobitel, vratio sam 3 poziva - ostali šetnja, niste mi bili bitni...
    Ali da sam u trećem osnovne, morao, pazi morao bih se javiti na svaki poziv.
    Ili će me usranci pazi ovamo, izolirati.

    To ti je taj peer preassure - nemaš život. Imaš samo starog konja koji ti praća račune...
    Get a life - isključite to smetalo i uživajte...

    Vaš handy hater...

     
    objavio fotoalbum 6. svibanj 2006 19:24:00 | Permalink | 0 komentar(a)


    Repovi
    Nije me bilo par dana ovdje i vidim da se stvari mjenjaju. Uistinu brzo. Poput zeke i kornjače - sad trebaš otrčati svoju rundu, da stigneš kornjaču koja je u velikoj prednosti. Ali taman kad se razmašeš i potegneš 130 na sat - eto repa pred tobom.  Jeste li zapazili da su repovi stalno pojavljuju kud god krenuli?
    Ideš na posao. Eto repa pred crvenim svjetlom. Onda hočeš parkirat - eto repa pred parkiralištom. Pa dođeš na posao - opet red prije "sigurnosne provjere". Pa red pred kucanjem kartica. Pa nešto radiš - a svi nervozni u redu pred tvojim vratima. Ubrzaš tempo - red još veći, vide ljudi da radiš pa su još nervoziniji, hoće sve više njih da se završi taj posao.
    Da traje dva sata da obaviš posao, pred vratima bi bilo dvoje ljudi. Ako ti treba pet minuta (a posao možda isti) eto ti pred vratima sto ljudi.
    I tako to ide.
    Onda zavšiš posao - red pred garderobom, svi odjednom oblače kapute. Pa izađeš u red - tamo na parkiralištu. Pa red pred semaforom. Pa pokupiš djete u vrtiću - koje je čekalo u redu, da tata dođe sa svojim Range Roverom, pa ga teta izdvoji iz reda - sretnik je dočekao, a čaka najmanje pola sata. Onda ideš u onaj konc logor gdje ti je starije djete navodno nešto učilo. Pa ga odvezeš na "vanškolsku aktivnost" gdje će biti sat vremena. E onda uspiješ u redu dočekati parking (treba ti 15 minuta) pa uključiš naravno mobitel, da platiš jer ti se neda čekati u redu pred automatom...
    Pa čekaš deset minuta da se u kafiću oslobodi stol. Pa popiješ nešto bezalkoholno, jer voziš naravno. E onda lijepo u red da platiš to piće. Čekaš pet minuta, jer daš tringelt pa te primi prije onih tipova koji potpisuju karticu. Naravno da su ispred tebe u redu trojica koji plate karticom.
    Onda ideš i strahuješ da će naići murjak jer čekaš (u redu) sina koji je upravo završio "vanškolsku aktivnost" i uredno te čekao deset minuta da dođe na red da može izaći.
    E onda doma, red pred crvenim svjetlom, red pred parkiralištem... I dolaziš - u red pred svoju ženu. Istina, nije red da ju "obariš" (to ti rade dok si čekao u redovima) već da ju poljubiš u čelo (mlađi sin prvi, stariji drugi, ti naravno treći).
    Onda je naravno red pred televizorom (ti si naravno treći da dođeš do daljinskog upravljaća, ali kad ga uzmeš ne puštaš ga).
    Žena hoće van. Pa čekaš u redu pred kupaonom (želiš se pomokriti, žena upravo stavlja make - up i to traje pola sata) i onda ponovno u auto. Pa red pred semaforom (to više ni ne primječuješ jer ne naveče gužva veća od gužve kad ideš na posao) pa red za kino karte (čekaš 42 minute i 28 sekunde, kao da karte djele besplatno) pa još 8 minuta čekaš u redu za kokice. Onda sjedneš (čekaš u redu da uđu svi oni koji kasne, oni su došli minutu prekasno pa su stajali u redu pred vratima).
    I pojedeš sve kokice.
    Onda reklame - traju dvadeset minuta. Kao da je to komercijalna televizija, gdje će taj isti film za 8 mjeseci prikazati i gdje ćeš ga gledati, ako se dočepaš daljinskog...
    Naravno, poslje red pred automatom za karte - parkiranje je besplatno, no moraš čekati 15 minuta pred automatom, a taman onda istekne tri slobodna sata - jedan sat si čekao u redovima, dvadeset minuta si gledao reklame, sat i pol je bio film - i tako je prišlo tri sata i 16 minuta, pa platiš dodatni sat... I onda uđeš u auto, u red pred izlazom da se poništi karta... Pa na cestu, u red... pa poludiš i poželiš ići 130 kilometara na sat... sletiti sa ceste i pojaviti se Svetom Petru... ali ti tada glas iz grma progovori:
    Sorry, ne možeš na posljednji sud. Nisi na redu, vrati se u red i čekaj.
    Pa sjediš u autu i plačeš, a žena misli kako si osjećajan muž koji razumije te filmove o romantičnoj ljubavi koja završava vjenčanjem i planira da idući tjedan idete na onaj queer festival Bugarskog filma.
    Koji je na redu.

     
    objavio fotoalbum 6. svibanj 2006 17:22:00 | Permalink | 0 komentar(a)


    uto - 02.05.2006
    o medijima i ničem važnom
    • Dodao sam blog cloud. Pa se malo igram sa tagovima...
    • PC Chip je recenzirao ovaj blog, pozitivna kritika je uvijek dobrodošla :-)
    • Borja piše o stanju u medijima. Evo mog komentara:
    Kako je netko jednom rekao, "Slobodu medija imaju oni koji medij - posjeduju". Upravo je u tome i bit decentralizacije informacije u blogosferu, budući da tradicionalni mediji vrše konstantnu koncentraciju, koja je viđena u brojnim industrijama. Amerika danas ima 2 (dva) proizvođaća automobila, a 6 značajnijih igrača u području tradicionalnih medija. Normalno je da EPH i Styria sebe vide kao pobjednike, odnosno očekuju da će svi ostali izumrjeti. No bit tradicionalnih medija je da ne prodaju vijest - već isključivo konzumente,čitatelje. Njihovi kupci nisu čitatelji, jer se na papirnatim novinama gubi novac, već oglašivači, kojima me stalo da njihova poruka bude kvalitetno diseminirana.

    Evo daljnje literature:



     
    objavio fotoalbum 2. svibanj 2006 17:01:00 | Permalink | 0 komentar(a)


    Ruže su crvene, tajne su skrivene...

    Ruže su crvene, tajne su skrivene, a nitko kao ti…

    Kaže pjesma stara. Obljetnice, godišnjice, velike i male. Trajne i osobne. Uz mirisne ruže, jednostavno je ljepše…

     
    objavio fotoalbum 2. svibanj 2006 11:02:00 | Permalink | 3 komentar(a)


  • 2. svibanj 2006 12:46:00, bluemotion

    davore, vidim da si stavio cloud, inace, mozes i retroaktivno tagati po arhivi kako bi što bolje kategorizirao svoj blog, a bit će i bolji MojBlog mainpage, kada krenemo s velikim community tagom. Pozdrav + čestitke.

  • 6. svibanj 2006 17:26:00, rapp_chick

    ti voliš stare hrvatske pjesme?????

  • 5. kolovoz 2006 8:12:00, alkestida

    vidim da znaš s fotkama, molim te kaži mi mogu li negdje naći uputu kako prebacivat fotke iz galerije u postove i koje veličine smiju bit fotke koje uploadam u galeriju i slično, hvala ti unaprijed

  • pon - 01.05.2006
    kratke vijesti

    Danas je praznik rada. U velikim trgovinskim centrima rade, jer “možda ste zaboravili kupiti nešto”.

    • Peoples Daily: Amerika će možda izgubiti primat u bazičnim istraživanjima fizike čestica - Japan i Europa ulažu mnogo u ovo područje znanosti…
    • CNN: Imigracija u Sjedinjene države je kritična prema rječima Bernard Baumohl-a, izvršnog direktora “Economic Outlook Group”, istraživačke grupe u Princeton Junction, N.J. “Ona omogućava da ekonomija u Sjedinjenim državama raste više bez značajnijih inflatornih pritisaka”. Smanjivanje ilegalne imigracije u 2004 uzrokovalo je primjerice manjak radnika koji su skupljali salatu u zapadnim državamai prema Powell-u, to je uzrokovalo gubitak od 1 miljarde dolara u ovoj industriji jer su mnogi uzgajivaći mogali ostaviti svoja polja neobrađena…
    • Yahoo: Planovi o uvođenju heroina u “terapiju” dugotrajnih ovisnika - “jer to poboljšava njihovo zdravlje i socijalnu situaciju”. Baetzing kaže da pilot projekti u sedam njemačkih gradova pokazuju da kontrolirane doze heroina kod dugotrajnih ovisnika imaju bolji pozitivni ishod nego primjena metadona.
    • Yahoo health: djeci asmatičarima ne pomaže ako se roditelji dok puše maknu u drugu sobu -jer ovi obično puše u automobilima, gdje je dim daleko veće koncentracije nego u kući…

    Citat dana:

    Ljubav u zaleđu, sapunica na HRT 1 u 18.45, citat: “Znate li kolega koja je razlika između novinara i urednika? Urednik ne mora objašnjavati zašto je nešto napravio”…

     
    objavio fotoalbum 1. svibanj 2006 18:47:00 | Permalink | 0 komentar(a)