Na proslavi Kraljučinog rođendana koji je organizirao Veleposlanik Kraljevine Nizozemske Lionel Veer i Olga Veer-Schnitker, 27.4.2006 u Galeriji Klovićevi dvori organiziran je tradicionalni domjenak.

Ovom prigodom je Janici Kostelić priređena posebna čast - nova vrsta tulipana imenovana po njoj.

U kraljevinah horvatskih… kako to gordo zvuči. U biti, ono što je zanimljivo danas je ortografija, kao i činjenica da je točan izgovor danas teže rekonstruirati. Danas sam prosurfao knjižnicom. Pravom, sa papirnatim knjigama, složenim po kategorijama (roman, strani roman, poezija i to) i abecedno po autorima. Svake knjige po jedan komad - koliko prodavač knjiga obično drži. I gledam teme, uvaženih nam književnika hrvatsko - bosanske. Namjerno tako kažem, jer jezik kojem pišu nije onaj, pravopisno silovan, već stvarni, životni, narodni. Autori od Sarajeva pa do Pule. A i šire…

Na književnom nam jeziku uglavnom prijevodi, ili oni “nazadni” kunsthistoričari.

Čitani, popularni i u jutarnjem objavljeni - ti pišu tvrdom štokavštinom. Punim novih govornih fraza. Tema rat i poraće. Sve to gledam, deset godina poslije, i mislim si: O ratu pišete kao što je Nazor pisao 1955. O koliko ste vi daleko od Krležinih djela 1920-tih, koliko ste koplja do sadašnjeg svijeta?

Jezik nam živi u prošlosti, ono što možemo proučavati su sintagme Radićevih govora u skupštini Kraljevine Jugoslavije. A korienskoga govora nestalo je u pljuvanjima sredine prošloga stoljeća…

Razmišljam si malo - nekad Glembajevi, danas “Zabranjena Ljubav” i “Ljubav u zaleđu”. S time da ovi novi, ne žale za K und K, već nam govore tvrdim kontinentalnim engleskim dijalektom. Varijanta gasterbajter engleski…

Ja živim u Zagrebu, nekada u provinciji (županiji) koja je govorila kajkavskim narječjem. Da napravimo po školama anketu i vidimo koliko djece ima za materinji jezik kajkavski zagrebački govor? Ili, dajte mi vi nabrojite koliko je knjiga napisano na kajkavskom zagrebačkom govoru u zadnjih 30 godina?

Ja se u ovom trenu mogu sjetiti dvije - Punoglafka od Trajčevića koja je pisana na čudnoj mješavini slenga i prigorsko - posavskog dijalekta. Naravno da je to nekodificirano, no tako se ne govori u području grada Zagreba.

A kojim to mi jezikom ovdje govorimo, ako ne štokavskim u kojem mješamo Kaj, Što i u psovkama šta? Jer to su meni sinonimi, ije je više je, č i ć su manje više isti - što su ostaci dijalektalnosti, no u ukupnom fundusu dijalektalne specifičnosti predstavljaju tek vrlo uski leksik, te ako nađem “pravu hrvatsku” riječ tada sam sretan.

Silovanje jezika je svakodnevno kad moram dati nešto na lekturu. Naravno, imam blog - tu osim tipfelera (tipografskih grešaka) mogu govoriti onako kako mislim - glede i unatoč resursa bez pripreme ivenata.

Naš jezik je prilično živahan, a kad pratim komentare, pa i one “blogač ti je supač” posebice sam sretan jer se radi o prirodnom razvoju jezika i inkorporiranju multilateralnog globalizacijskog fundusa u koriensku strukturu augmentativnog prozaicizma.

Još kad bi razumio rečenicu koju sam upravo napisao… ali dobro zvuči, zar ne?

Vjesnik od 22.4.2006 u članku “Bolesti koje to zapravo nisu” piše:

Izmišlja li farmaceutska industrija bolesti da bi povećala svoje već goleme prihode? To se pitanje prvi put postavilo na nedavno održanoj znanstvenoj konferenciji u Australiji, gdje je iznijeta teza o »pretjerivanju s bolestima«, koje nameće farmaceutska industrija kako bi zarađivala na proizvodnji lijekova.

I nadalje stoji:

U sljedećih nekoliko godina, zbog isteka prava licencnih ugovora, dramatično će pasti profit nekih tvrtki, pa će se na tržištu pojaviti veći broj tzv. generičkih lijekova koji će morati zamijeniti originalne. I zato će, misle stručnjaci, farmaceutska industrija »izmisliti« još bolesti kako bi zadržala razinu proizvodnje lijekova odnosno svog profita.

Spominju se primjerice brojke od 22 miljarde dolara koja je jedna korporacija zaradila na jednom antidepresivu. A antidepresive danas populariziraju u mjeri da bi ih propisali i za - stidljivost.

Ova tema je malo dublja od razgovora o profitu, etičkom marketingu sa medicinskim proizvodima i (pre)širokoj upotrebi pojedinih lijekova.

U većini članaka koje sam čitao proteklih desetljeća uvijek i uvijek ponavlja se priča o tome da su “depresije premalo prepoznate te da bi trebalo povećati dostupnost pravog liječenja, odnosno povećati potrošnju antidepresiva”.

E sad. Potrošnja antidepresiva je porasla, broj suicida nije gotovo nimalo pao. Što je bilo prije, to je i sada.

Što nam to govori? Odnosno, zašto se o tome ne govori?

Drugi par rukava je ta industrija “generika”. U našoj zemlji prodaju se brojni generici, u toj mjeri da “originalni” lijekovi jednostavno bivaju povučeni iz prodaje jer se farmaceutskim gigantima jednostavno ne isplate - daju premali profit.

I tada kad je cijena originala i generika - u dlaku ista! Pa po čemu nam je onda generik povoljniji?

Generik je isti kao i original, tvrde. Konzument se u to može i uvjeriti, ali radi se samo o bazičnom sastavu, ali postoje i finese…

Primjerice, finesa bi bila kad bi jedna “Coca Cola” ili “Pepsi” bile “originali”. Tada bi recimo “Turk Cola”, “Mercator Cola”, “Sky Cola” i slični proizvodi bili - generici.

Da li bi vi kupili za isti novac i “uživali” sa jednakim elanom “Pepsi” i “onu kolu koju kupiš pod trgovačkim imenom u hipermarketu, ne - znam - kako - se - zove, ali “ista je”?

U biti, šarene “pilule za lilule” imaju još nešto u sebi osim te, “aktivne” supstance po kojoj su generici istovjetni s originalom.

Nuspojave generika - e to je posebna priča. Nigje ne mogu naći rad o nuspojavama karakterističnim za pojedine generičke lijekove - valjda to nitko ni ne istražuje, kao da je “sve već rečeno” sa originalom?

Nisu ni generici odnosno njihov marketing bezazlena priča.

Eto jedan generički benzodijazepin. Sedativ, služi kao tableta za spavanje. Stvara tešku fizičku ovisnost, može kod trudne žene kod bebe u utrobi uzrokovati oštećenja ploda - i to u vidu “vučjeg ždrijela” te ako se beba rodi a majka je to redovito pila, beba može proći “pakao apstinencijske krize”. U biti, ta kriza može biti teža nego od nekih “ilegalnih narkotika”.

Da li ste to pročitali u nekim novinama nekad?

To, da lijekovi koji donose ogroman profit, jeftini su i dostupni praktički svakom, imaju i neke tako teške posljedice?

Ja nisam.

S druge strane, postoje brojni lijekovi koji su sigurni i za trudnice, kao i za vozače - ali o tome se ne govori, jer farmaceutska industrija ne želi preuzeti rizik za njih koji bi bio kad bi se ti lijekovi proglasili sigurnim. Njima je potrebno još dokaza - tu ih potpuno razumijem, jer “pušu i na hladno”.

Negativni marketing uništio je neke lijekove, a to znači gubitak stotina miljuna dolara uloženih u razvoj toga lijeka.

Edukacija liječnika o lijekovima a i šire danas je ne samo kod nas, već i šire, u rukama i milosti “sponzora” - a to su najčešće farmaceutske firme.

Niz  pozitivnih indikacija, pozitivnih rezultata te “dokaza da je njihov lijek bolji od onog drugog (konkurentskog) ili starijeg uvijek se čuje i lako se može pročitati.

Neke priče o tome da neki lijek “nije baš nešto” odnosno “da je štetan” to se teže nađe, tek u kuluarskim pričama, izvan službenog programa.

A direktni napad na neku štetnu posljedicu - recimo sindrom ustezanja kod antidepresiva ili oštećenja ploda kod sedativa - e to je posao za veće doktorske lobije, a ta vijest putuje samo ako govorite nekim od jezika gdje su ti snažni, nezavisni lobiji.

Na hrvatskom jeziku - ni glasa o tome. Ni u stručnoj, ni u medicinskoj literaturi.

Ne bih ovdje o konkretnim stvarima, nomina sunt odiosa, no da postoje pitanja koja su otvorena, a također i tabula rasa ne za jednog liječnika koji te lijekove propisuje, to je činjenica.

I sad se upitajte, da li su generici, sa vrlo malim fondom znanstvenih radova, uistinu dovoljno sigurni?

Tu i tamo ih povuku… jer su bili otrovni. Ali to su iznimke… bar tako tvrde.

Naravno da je vlastita proizvodnja dobra stvar. Naravno da je dobro da ljudi plate manje i dobiju za svoj novac više. Ali izbor treba biti na osnovu pravilne informiranosti, kako bolesnika, tako liječnika.

A probleme baš i nije pametno - izmišljati.

Stoga mi mirno živite, pijte što manje lijekova, racionalno i uz punu konzultaciju sa najboljim liječnicima koje si možete priuštiti. Odnosno, koje vam vaša država dopusti da se obrazuju na najvišim standardima znanja.

Naravno, uz stručnu nezavisnost, bez uplitanja kako politike, tako i lobija.

Utopija ili stvarnost? Ili je upravo u tome razlika između (izmišljenih) bolesti i profita?

Zanimljiv je koncept evolucije jezika. Dok sam još išao u školu, fascinirao me je Krleža sa svojim Glembajevima, koji su govorili potpuno drugačije - bilo je tu latinskog, mađarskog, talijanskog… a pola knjige je na njemačkom. Mješanje jezika imanentno u jednom građanskom okruženju, K @ K je bilo jedno multikulturalno društvo, a Zagreb duboka provincija sa par “nadarenih”.

Vremena se mjenjaju. Nakon polustoljetnih rasprava na temu da li je latinica ili čirilica hrvatsko pismo, gdje nam je najveća muka bila kad bi neki tekst Branka Ćopića trebalo pročitati “u originalu” dakle na ćirilici i to još u kurzivu, perioda totalne unifikacije jezika, dolazi nam novo doba.

Gledam reklamu za “cinestar, najveći hrvatski multiplex”. Već ovako sročena rečenica je zanimljivo silovanje materinjeg mi jezika. A onda dolaz vrhunac, pazite to je službena reklama, dakle namjenjena običnom potrošaću, meni: “Sinestar je dobro mjesto za organiziranje svih vrsta ivenata…” To je naravno izgovoreno, baš me zanima da li bi to napisali, i kako - da li ovako, “po Vuku” ili bi pisali engleski sa hrvastkom jezičnom konstrukcijom?

Iventi. Hajde, kako se to sklanja?
Bolje rečeno, kako to ukloniti.

Zuhra je legendarni autor koji u “Moj televizor Bumerang” na Nova TV praktički radi novovjekovne Glembajeve. U nedavnim emisijama uživali smo u braći blizancima, od kojih jedan uredno govori na Njemačkom, postupno se prebaci isključivo na Njemački, a drugi na varijanti hrvatsko - australskog slenga. Uz tipa koji se pravi da blebeće na talijanskom, a u biti zna savršeno književni. Uz sve to, nedavno dođu neki Mađari, pa ga udri misleći da ih nitko ne razumije, kad uto - tajnica na finom budipeštanskom ih odpraši.

I dok ja tako vejtam nove ivente, sve mi je bliži sleng sa kombinacijom engleskih, pa i drugih jezika, kojima se samo doda slavensko sklanjanje. Uostalom, to i je česta praksa - primjerice u Japanskom, gdje su anglizmi više nego učestali. Samo malo poslušajte manga crtiće, sve će vam biti jasno…

Omiljena riječ mi je nastala kombinacijom Hugg (zagrljaj) i Kiss (poljubac). Kombinacija znači ljubiti i grliti - to je ono kad vam dođe rođak iz Australije pa pozdravljaš obitelj uz veći nivo bliskosti. I tako mi ljepo provodimo hagkising. Da bi to postupno evoluirali u hagkisanje.

Ostajte mi zdravi, dok vejtate nove iventove, provodite zerangenem morning i hagkisajte se !

Sretan uskrs!

Uskrsna poruka kardinala Bozanića u Zagrebačkoj Katedrali

Koncelebrirana misa u Zagrebačkoj prvostolnici za Uskrs 2006.

Vazmeno je bdjenje…

pisanice su u košarici i čekaju jutro.