Idu nama izbori… U nedelju je ključan dan za demokraciju. U Rusiji. U biti, da li je nama važnije tko će biti Ruski ili Američki ili Kineski predsjednik nego tko će biti predsjednik našeg “selskog odbora”? Da li je stvarno baš sve isključivo određeno “negdje drugdje” (da ne kažem “tamo daleko”?)

Bili su prošli tjedan lokalni izbori u našoj Ilirskoj Provinciji Svetog Rimskog Carstva. Prvo se kao i obično, glasovalo putem SMS poruka. Tko više telefonira, više i glasova. Onda se glasovalo putem “jumbo plakata”. tko više plakata, valjda ima većeg… Onda se glasovalo putem televizije. Svatko tko je skupio 500 potpisa prijatelja, mogao je dobiti svojih pet minuta slave na nacionalnim televizijama. Naravno da bi onda na izborima dobio 180 ili još manje glasova, jer je li, nisu prijatelji ludi da glasaju za nekog kome su potpisali kandidaturu.

Sjetio sam se nekih ranijih izbora, i “kandidata” koji su sami bili negdje “u sredini” neke liste. Pa nisu ni sami za sebe glasovali, jer su vidjeli da je to izgubljena borba. Pa ako sam sebi ne vjeruje, tko će mu povjerovati?

A i te liste. Recite mi, da li znate, tko je ČETVRTI kandidat na listi za koju ste glasovali?

Većina ljudi koje znam, zna nositelja, možda prvog, jer to su zaokružili. A 4 ili 5 - to je onaj gdje baš njihov glas odlučuje ako se radi o “velikoj” stranci. I ako baš ti dođu na vlast, i prvi bude neki ministar - taj će te zastupati.

A tko je njega izabrao da bude baš četvrti ili peti na listi? Imamo li u tom, u biti ključnom demokratskom djelu, nemamo izbora - pa vas ja pitam, u čemu se to uopće razlikuje od delegatskog sistema. Tko je taj tko delegira? Neke opskurne elite, anonimni sastavljači listi. tko je taj tko promovira? Onaj koji daje novac za kampanju.

Dakle u nekim nepoznatim sverama, “transparentno” je ono što ide na kraju, a prije toga?

I onda, koje su moje šanse da sa mojim, poreznim novcem, upravlja onaj kome ja vjerujem. Izračunajmo. 60 % ljudi glasa. Ostali su se odrekli prava na upravljanje državom. 20% glasa za liste koje su izgubljene (nisu prešle prag). Malo manje od pola glasalo je za opoziciju, a znamo da njihov glas u biti nema snagu, oni su tek demokratska kontrola.

I tako dolazimo do činjenice da u najboljem slučaju, kakva god bila vlast, ona je to voljom otprilike 1/4 birača. Dakle, tek svaki četvrti od nas daje legitimitet nekoj aktualnoj vlasti. Nebitno je na ovom nivou rasprave tko je taj netko.

Usporedimo ovu demokraciju, koja se sastoji od “glasačkih mašina stranaka” i ponekog nezavisnog, koji može svoju poziciju kapitalizirati, da drugim opcijama.

Druga su varijanta neposredni izbori. Imamo kandidate, jedan “prolazi” i opet imamo “izgubljene glasove” i nekakvu “pola - pola” situaciju. Pa ga ponovno izabere 25% birača, po modelu “manje zlo”.

Birači niti u jednom slučaju nemaju pravo revizije, kad je jednom dan mandat. U “listama” izabrani ako mu se prohtje, može dati svoj mandat i onom 7 ili 8 na listi, čije ime svakako “znate”… A “volja birača” dala je za pravo da primjerice sa te liste ide samo jedan. No ako u nekoj hipotetskoj situaciji bude 6 ministara koji su (propali) na toj listi, eto ti sedmog u redu na poziciji.

I onda ljudi pitaju, što su to uopće birali? I zašto?

Ako napustimo ovakav skup razmišljanja, koji je u biti Spartanski aklamativni, po načelu tko se jače dere (u medijima) taj bude izabran - možemo li zamisliti drugi način upravljanja koji bi bio “transparentan”.

Takav sustav već postoji. Ako ste ikada investirali novac, mogli ste birati - fondove. Imamo mirovinske (4 obavezna) investicijske fondove, gdje je izbor malo drugačije definiran.

Vi dajete svoj novac, prisilno od države, isto kao što dajete novac u porez. Netko tim novcem upravlja. E sad vi odredite tko konkretno upravlja, i vi i samo vi ste zadovoljni ili niste zadovoljni, ako niste - primijenite. No ne mijenjate u obaveznim fondovima samo vi, već se “neopredjeljeni” - rasporede. Koliko je neopredjeljenih? 75% prema zadnjim podacima!

Dakle, o mirovini svih odlučuje 25%, koincidentno vrlo blizu broja onih koji odlučuju o upravljačima vašeg poreznog novca!

Postoji i jedan drugi sustav, koji je daleko intimniji. To je izbor liječnika, stomatologa, ginekologa i pedijatra. To se bira osobno - svatko kaže tko želi da bude onaj, kome povjerava svoj novac, ali i od koga konkretno traži određenu - uslugu.

A po čemu se to razlikuje usluga jednog ginekologa od usluge narodnog poslanika? Ginekolog je također neovistan, vjerojatno je manje “korumpiran” - ali njemu uvijek možete otkazati, i potražiti usluge nekog drugog kome više vjerujete.

Zamislimo sada jednu korporaciju - dioničkog tipa.

Dolazi generalna skupština. To je kao dan izbora, svi dioničari su se skupili. Dioničari drže dio vlasništva - u proračunu, to bi bio onaj novac koji ste uplatili u porez, i koji treba rasporediti. Vlasnika ima određeni broj - to bi kod nas bili svi birači.

Bira se nova uprava. Pojedini dioničari mogu predati svoj “glas” nekome, tko će zastupati interese njihove interesne grupe. Recimo radnici, mali dioničari, i par “većih” vlasnika. Procedura je jasna - sastavlja se uža grupa.

Zamislimo ovakav scenarij: Određeni broj birača predaje svoj “glas” nekom konkretnom. Taj netko, baš poput vašeg stomatologa ili ginekologa, mora imati najmanje određeni broj ljudi koji ga podupire. Recimo da to bude 10 ili 150000 “potpisnika”. E sad ako ja skupim 10000 potpisa ljudi koji mi vjeruju, zašto se “gnjaviti” sa nakakvim tajnim izborima? Ja ih zastupam. Onda se skupe svi koji imaju više od 10000 potpisa. Njih nazovimo - elektori u “Saboru”. Na neki način svaki od njih dolazi sa mišljenjem točno određene skupine ljudi - oni sami mu o svakom pitanju kažu svoje večinsko mišljenje. Ako ih ta mikro - demokracija ne zadovoljava - neka si traže drugog zastupnika. Ali za jedan vremenski period - ako otkažu ranije, moraju nadoknaditi troškove. Tako je to u korporativnom svijetu, slobodni izbor elektora mogao bi biti od proračuna do proračuna, a generalna skupština - vrijeme može biti varijabilno. Ta generalna skupština je nešto kao referendum.

E sad, vaš ginekolog ili stomatolog vas ne mogu jednostrano napustiti tek tako. Moraju vas predati nekom drugom - pa zašto ne bi i političari, koji kad “odu u ministre” i sad vas prepuste idućem na listi?A ti onda biraj.

Postoji još jedna mala razlika. Recimo da nas 10000 potpišemo svome elektoru. Mi imamo s jedne strane jedno pravo - 1 od 10000. Ali s druge strane, neki od nas daju više novca u porez. Pa zar ne bi bilo pravedno, da ukoliko sam veći porezni obveznik, imam veća prava upravo srazmjerna udjelu novca koji sam uplatio u proračun? Pa dajmo u proračunskim pitanjima udjel svakom od elektora. Tako možda jedan ima 1-2 bogatih - do mu daje veću financijsku snagu u takvom tipu glasovanja. Bogati bi bili zadovoljni, ne bi morali plaćati”reklame” političarima, već bi ih direktno mogli podupirati. Siromašniji bi isto bili zadovoljni, jer bi ako im je do toga stalo, mogli imati nekoga da ih predstavlja, a ne da budu prisiljeni “birati” između onih koji su već - predodabrani.

Uistinu, ima li demokracija kakvu danas poznajemo - alternativu?

Amac Hrvatska donosi nam vrlo zanimljive teze o migratornoj politici EU:

"Realnu šansu da Europa, posebice srednja i istočna Europa, zaustave demografsko nazadovanje, pruža usko partnerstvo s Turskom, jedinom zemljom čije stanovništvo raste i koja istodobno dijeli mnoge elemente europske kulture i povijesti".

Ukoliko proučite novi zakon o strancima, jasno vam je ovo pojašnjenje:

Malo tko razumije da useljeničku politiku u EU, kad su u pitanju članice EU ne kontroliraju same članice već europsko zakonodavstvo. Seljenje stanovništva unutar EU posve je slobodno. Koliko pojedinaca shvaća posve jednostavnu činjenicu: seljenje stanovništva is siromašnijih u bogatije države EU potiče se jer se na taj način kontroliraju nadnice u razvijenim državama Europske unije.

Zbog toga se ne čudite, kad vam medicinska sestra bude iz Češke, a građevinski radnik iz Rumunjske. To je očekivano, a radnici iz drugih balkanskih zemalja? Nisu više toliko dostupni kao ranije... O budućem standardu lijepo nam govori ovaj pasus - David Ricardo je u XVIII stoljeću savršeno predvidio:

'Savršena pokretljivost radne snage dovodi do pada nadnica ispod egzistencijalnog minimuma'.

I za kraj:

Ekonomija koja se pretvorila u ideologiju i isključivo u 'rastu' traži smisao.

Poslovni dnevnik piše kakve nas sve ljepote čekaju na planu porezne reforme. Pa ti glasaj za EU:

S ulaskom u EU ukinut će se nulta stopa PDV-a

Brojni pritisci interesnih skupina, branjeni socijalnim razlozima, te pritisci određenih gospodarskih sektora, primjerice turizma, uz politička, često predizborna obećanja, pridonijeli su uvođenju nulte stope i one snižene od 10 posto. Nulta stopa PDV širila se od 1999. do 2001. godine i danas se primjenjuje za kruh, mlijeko, knjige, određene lijekove, neka medicinska pomagala, znanstvene časopise i javno prikazivanje filmova. Od prošle se godine primjenjuje i snižena 10-postotna stopa za određene turističke usluge, a snižna je i stopa na novine i časopise sa 22 na 10 posto...

Dakle, EU za nas znači skuplji kruh, skuplje mlijeko, skuplje knjige, skuplje zdravlje...

Inače, sadašnji sustav PDV u EU određuje primjenu standardne stope koja ne može biti niža od 15 posto. Može postojati do najviše dvije snižene stope koje ne mogu biti niže od 5 posto, koje se primjenjuju na proizvode i usluge predviđene Direktivom EU.

Neke zemlje su si izborile prelazno razdoblje. A mi? Da li se u biti ikada čuli, za što su se to točno izborili naši pregovarači, da nam ne bi bio prevelik udar na standard?

Z1, 4. studeni 2007. U Noćnoj Mori gostovao je Ivić Pašalić. Emisija je započela na kontroverzan način - “zabranjenim” spotom Vatrogasaca o Euniji. Nakon toga - puno razgovora o prošlosti i (ne)potrebnim objašnjavanjima već viđenog.

Do prestavljanja programa i pogleda u budućnost trebalo je čekati. Te odlučih nazvati (skupo čekanje) a i drugi su gledatelji “navalili” sa pitanjima - koja su postajala sve zanimljivija.

Htio bih prokomentirati pitanja koje sam postavio Dr Pašaliću, a nisam siguran da li je u cijelosti išlo u eter.
Prvo pitanje (na koje nisam dobio odgovor) je pitanje da li Jedino Hrvatska prihvaća kao alternativu ulaska u EU ulazak u EEP (Europski Ekonomski Prostor).
U biti, o tom pitanju se baš nigdje ne raspravlja. Naime, Norveška (koja je na referendumu odbila ulazak u EU jer su građani bili mišljenja da bi se na taj način smanjila socijalna prava, prvenstveno u zdravstvu i mirovinskom osiguranju) kao i Island (koji je napustio sporazum upravo zbog ribolovnih dozvola) su sastavnice EEP - što znači slobodno kretanje radne snage. Švicarska je posebna priča, budući da je primjerice sa Ujedinjenim Kraljevstvom potpisala sporazum identičan ulasku u EEP, ali je zadržala niz suverenističkih načela - posebice pitanje kupovine nekretnina. Naravno, i oni su na referendumu odbili ulazak u EU.
Potpuno usklađivanje zakonodavstva nedvojbeno vodi u EEP, to je neki “alternativni” put ulaska “u Europu” i to - na mala vrata.
U programskoj deklaraciji “Jedino Hrvatska” nije se jasno odredila prema EEP i globalizacijskim efektima koje ova nosi.

Drugo pitanje, na koje je dr Pašalić dao više nego zadovoljavajući odgovor, je upravo pitanje zašto ovaj projekt postoji - a to je zbog toga da konačno dio konzervativnih glasača, koji sebe ne doživljavaju kao glasači HDZ-a ima priliku dobiti svoje predstavnike u Saboru.
Moja teza je išla u smjeru da je usitnjenost desnice u velikoj mjeri posljedica potrebe pojedinaca za osobnom promocijom, više nego što je to potreba za borbom oko zajedničkih ideja.
Svakako da ovakvi stavovi dovode do toga da imamo niz projekata koji se neslavno “ugase” - primjerice HIP, pa i kasnija neka okupljanja desnice, tako da je moje pitanje - po čemu je to “Jedino Hrvatska” različita i da li će konzervativni glasači konačno imati jednu pouzdanu (i trajnu) opciju za koju mogu glasati?
Očito je da su programska načela upravo ona koja su u medijskom prostoru izrazito ostracirana.

Stoga je veliko pitanje - da li projekti poput ovog mogu doprjeti do ciljane populacije. Marketing “velikih” je obično putem jasnih slogona, pojednostavljene kampanje i prikaza “tima koji će biti bolji nego ovi raniji”. Politika je danas izrazito vezana uz medije, bilo putem marketinga bilo putem “naručenih anketa”. Pozitivne kampanje su načelno dugotrajne, “negativne” mogu ponešto naštetiti određenim političarima, no ne vode nužno do bitka napadaču, već mogu dovesti do letargičnosti.

Jučer sam na predizbornom predstavljanju slušao na “1 kanalu” (program na ruskom) razmišljanja medijskih predstavnika. Tamo na televiziju dovedu glavne urednike najuticajnijih dnevnih novina i tjednika (da li možete zamisliti nešto slično kod nas?) te su raspravljali o bipolarizaciji političke scene u Rusiji. Najviše pozornosti imaju vladajuća “Jedina Rusija” i (neo)komunistička partija.

Sličnost u imenu “Jedina Rusija” i “Jedino Hrvatska” je svakako velika - no da li je i budući uspjeh mjerljiv? Odnosno, da li se i nama može “desiti” sličan scenarij kao što je obračun sa oligarsima i povratak nacionalnog ponosa kakav je proveo Putin, danas jedan od najpopularnijih državnika?

Da završim sa jednim vicem.

Žalio se Američki predsjednik ruskom kolegi, kako mu pada rejting na anketama. Te se ovaj ponudi pomoći - poslati će mu svog marketinškog stručnjaka da mu podigne popularnost. Nakon tjedan dana - eto Putinu poziv.

- Rješili smo problem, “Jedina Rusija” sada vodi na predizbornim anketama u Sjedinjenim Državama”.

Ako uzmemo u obzir zatvorenost američkog medijskog prostora, ovaj vic bi mogao biti i - istinit. Tolika je moć medija.

A koliko će pojedine skupine glasača, primjerice desnice - lutati, ovisi o nizu čimbenika. Između ostalog, o tome kolika će biti samoživost pojedinih “političkih vođa” - te da li konačno netko od njih može preuzeti lidersku poziciju, bez “foteljaških” ambicija. Ima li projekt Jedino Hrvatska perspektivu - to je na biračima da odluče.