HRT, 1 program: 27.10.2006 - 10:50 Među nama, znanstveno-obrazovna emisija

U ovoj emisiji razgovarati ću na temu “Obitelj i ovisnosti” - iz područja psihologije narkomana. Emisija ide u živo, i gledatelji mogu postavljati pitanja.

Ukoliko vas ova tema zanima - pogledajte, i pitajte.

Gost emisije: Davor Moravek

Danas je još jednom, dan za kupovinu. Leonardo Da Vinci je jednom napisao: “Velik broj mojih sugrađana tek su žderači hrane, koji ju propuste kroz sebe i gnoje polja”. Nešto u tom stilu, kako sam čuo tu priču.

Jedenje i izbacivanje prerađenog materjala ne čini nas ništa boljim od kišnih glista, jer to je proces koji svi činimo - stvaramo gnojivo. No nažalost, civilizacija nam je donjela tu razinu alijenacije da čak ni po tom pitanju više nismo korisni - ne gnojimo polja, već gnojimo direktno mora.

Dakle, subotom obično kupujem za cijeli tjedan. Čitam baš u jednom časopisu (Lider) o oglašavanju. Lavovski dio oglašavanja kod nas čini Televizija, manji časopisi. E sad, dalekovidnice sam se riješio (gotovo potpuno uspješno) i mogu reći - ne da mi ne fali, već iznenada imam vremena sa sebe… vrijeme mi sporije prolazi, čini mi se da nisam tako ubrzan. A radim sporije, i sve stignem. U biti, agresivni marketing mi je u toj mjeri dosadio da nalazim sve načine da ga zaobiđem. Ali ne ide to.

Dakle, kad me već ne mogu doseći putem televizije - tu su časopisi. E i tu sam se počeo štititi. Naime, papirnate časopise sve manje čitam, tek uži broj časopisa koji u principu ne oglašavaju mega giga oglasne strane.

No još uvijek pokupim i unesem u kuću razne kataloge koje mi ubacuju u dvorište. Dostavna služba ide mi već pomalo na živce - ostave to na ogradi umjesto u kastliću - usroko ide na vrata obavjest po zakonu o zaštiti potrošaća…

Dakle, pročitam ja te kataloge, ne u medijima. To znam da je reklama, ali mogu uspoređivati reklame, a ne da mi neki kvazinovinarčić tumaći kako je to vijest…

E onda kad se vozim autom ukljućim radio. To je jedino vrijeme kad slušam radio - samo u autu. I desilo mi se - upravo tada. Reklama koju nisam zagasio, jer je bila zabavna. Prvi sam ju puta čuo. Poziva me u maloprodajni hipermarket, koji sam posjetio jednom, pročitao sam katalog i ne manje važno - raspravljao sam o tom novom, sada mondenom mjestu sa prijateljima. I na cesti je bila gužva, upravo prema njima - ali nije mi se dalo čekat u toj gužvi pa produžiti dalje.

U biti, želio sam kupiti jedan točno određeni proizvod (cipele) koje sam vidio kod konkurencije (dakle već je odabran proizvod, ali ne i mjesto kupnje).

E sad. U prvom dučanu u koji smo ušli - imali su i model i broj koji sam tražio. I cijena je bila - ista. Pa kupismo.

Tu je bila snaga marke - velika, svjetska marka koja u svim hipermarketima drži istu cijenu, uz jednaki servis (uslugu).

Naravno, katalog i reklame na licu mjesta (akcija bla bla) odradile su svoje.

Da nisam uspio naći pakring, ja bi se odvezao dalje. Da nisam čuo tu reklamu na radiju, otišao bih na mjesto gdje sam originalno vidio te cipele, i pitao se da li imaju broj.

Lojalnost? Teško da će ju naći kod mene. Cijena? Bila je ista, to je bilo dovoljno - platio bih i 10% skuplje samo da ne moram tražiti parking…

U biti, u post - industrijskom društvu preobilje ponude često se artikulira sa stvaranjem “atmosfere za kupnju”. Ta radio emisija sa đinglovima je bila upravo to - oraspoložila me da skrenem u tu gužvu. Da li sam zadovoljan? U biti jesam. Cijena je bila prihvatljiva, našao sam baš sve što sam pomislio da bi mi moglo trebati. Uključujući sve “brendirane” proizvode. Da li mi je to trebalo? Pa prije ili kasnije da. Ili možda…

Ali zar je to važno, pa tako i tako mi smo - tek proizvođaći gnojiva. Kišne gliste…

Konzumerizam je fenomenalna stvar. Malo marketinga, red motornih vozila, dobre ceste - i eto mene u novom shopping centru, koji su otvorili ovaj tjedan. Reklamiran prilično dobro, dospjele su mi u ruke i brošurice - čudesne cijene, jeftino - još jeftinije.

E sad, kad se neko reklamira da je jeftin - sjetim se ja Mučki (Only fools and horses) i Trotter vode, te svih prekrasnih stvari koje ste mogli kupiti od Della…

Prvo, nać to treba. Nacrt je jasan, no zadnje skretanje - zabunom skrenuo sam prema “Metrou”. Patetični dvojac na ulazu nešto maše, pa me ipak propuste. Pitali su sve koji su ulazili “Imate li Metro karticu”.

Ta famozna kartica odnosno smisao njenog posjedovanja vrlo je smješna priča, nastala u davna vremena prije primjene PDV-a. Tada je postojalo nešto kao “veleprodaja” i “maloprodaja” a taj “Metro” se naziva “veleprodajom”. U biti, otkrićem poreza na dodanu vrijednost to je izgubio svaki stvarni smisao, ali eto neka im. To nije problem nabaviti (mogao bih) no gnjavaža je - pa imaju jednu mušteriju manje.

I nakon što sam parkirao na (gotovo praznom) parkiralištu, put pod noge i - u City Centar One.

U biti vodila me znatiželja - ali imao sam i ideju da kupim nešto konkretno - novu piđamu.

Ulaz - sve blješti. Žuti baloni, nagradna igra (neki auto tamo) neki zgodni kvartet svira nešto (djeluje mi kao da sam na nekoj židovskoj svadbi, što li to sviraju). Prekrasno osvjetljen prostor, kafići, butici… naravno i veliki špeceraj (tamo ne idem, nabavio sam ranije) i prvi dojam je jako glamurozan i sve super.

Pa da potražimo mi malo što zanimljivo tu ima… Uđem u prvu veliku prodavaonicu sa muškom odjećom i pitam: “imate li piđamu”. - “Čekajte, moram pitati”… “Nemamo”. “Ali imaju na katu, tamo u žmbrljfrlj.” Ovo zadnje je rekla razgovjetno, naravno, ali ime nikad nisam čuo, a kakav sam uz tu buku - zabravio sam gotovo odmah jer me iznenadio odgovor. Naime, ne očekuješ da će te slati konkurenciji. Ali bila je jako ljubazna - zapamtio sam si dučan, budem ja tamo još navratio, kad imaju tako dobre prodavačice (dobre u smislu ljubazne, inače prosjek po izgledu).

Idem ja na kat - koji ono bijaše dučan? Zaboravio sam dok sam slušao koncert dva super umjetnika, od kojih je jedan svirao na starim staklenim bocama (eh da su mi te boce, u Metrou bi dobio bar 7 kuna za njih i gledajući ljude (njih 43) kako čekaju u redu za neke kolaće, pa onda gledajući kako su super kafići pa jako dobra prodavaonica slatkiša… A gdje sam stao? Piđama. Nigdje piđame, hodam već kilometar koridorima - nigdje piđame, donjeg veša (osim ženskog, dobro to je zgodno ali to ne nosim).

I naravno, sav očajan - gdje da uđem? U kompjutorski dučan. Mislim si - imaju li možda tintu za moj pisač?

Naravno da imaju. Naravno da je skuplja nego u dučanu gdje ja to kupujem. Ali ljubazan prodavač, kaže zovite radnim danom, možemo vam nabaviti komplet, dođe za dan - dva. Poslovni su i ljubazni, već sam se oprostio od piđame, ajde da vidimo što ima ovdje…

I pasem ja oči na plazma televizorima, imaju oni i posebni multimedijalni dio sa super surround zvučnicima, pa plazma, pa dvd, ma svašta. I zgodni mp4 playeri, sve.

No uz sve te skupe i nepotrebne stvari - ugledam ja telefon. Jako zgodno - DECT telefon, a samo 199 kuna. Pa pitam prodavača: “mogu uzeti?” -”Može, samo odnesite na blagajnu”. U taj tren, ugledam na pultu jednokratnu kameru (film) za 5 (pet) kuna. “Mogu i to uzeti”… A ovaj još i dalje ljubazan, ponovi “Može, samo odnesite na blagajnu”… I ne nervira se čovjek. Baš zgodno…

Sav sretan dođem na blagajnu. Nešto je petljala 15 minuta, ali to su blagajnice

I nemam piđamu. Sav osokoljen i u šopingholičarskom zanosu (204 kune platio) odlučim da ipak kupim tu piđamu. Znam gdje idem - u King Kross, to je par minuta vožnje… dođem ja tamo, nakon ulaza - ravno u Max & Spencer.  Uđem, naletim na prvu prodavačicu, i ja: “Imate piđamu?”. Ova sa ljubaznim osmjehom, na koji sam navikao tamo, odmah me povede, ja biram malo (20 sekundi) koja mi je prava veličina, ona mi nudi razne boje - naravno da mi odgovara ona koju sam prvo ugledao - odnese na blagajnu, provučem karticu, ova se malo petlja sa slaganjem “nemojte slagati”… I eto me sretan vani - prošlo je manje od minute od trenutka od kada sam prošao kroz vrata.

Ja sav sretan - ovdje me znaju, tu kupujem (ma ne, to je onaj susjedni dučan u kojem ne kupujem).

Pravo muško kupovanje. Kroz mene prolazi zanos lovca koji je upravo ubio lava golim rukama, i to nakon što je ovaj branio tri lavice koje su imale mlade i nosile antilopu nakon sušnog perioda u kojem su bile jako, jako gladne…

I eto mene doma. Lovina u rukama. Da se pohvalim.

Prvo, taj fotoaparat (5 kn) ima upute samo na slovenskom. Hajde, pa to je sitnica.

Drugo, telefon je super, ali meni i upute su samo na mađarskom ili poljskom. kasnije otkrijem da su i na slovačkoj u češkom. Fenomenalno. dakle zato ste tako jeftini? Provodite mađaronizaciju? Pa ovo je 21, a ne devetnaesto stoljeće!

Mislim bez veze, znam valjda koristiti DECT telefon, dok mi se na meniju izmjenjuje zadne cislo, telef. seznam, hodini/bud, prednast. To je naravno najrazumljiviji meni kojiu sam našao, a naravno da nemam pojma… no telefon je i tako samo za nazvati, tješim se…

I onda ta prokleta piđama. Naravno, nisam primjetio da vrijedni kineski radnik nije sašio desi đep. Lijeva ruka - desni đep

U “Mučkama” gledamo te engleze kao im se svi žale na bofl robu koju guraju, a ljudi uporno i uporno kupuju…

Samo danas u hipermarketima, koji prodaju sve jeftinije, povoljnije…

I na kraju se i sam osjećaš tako - jeftino.

Doći u veliku zagrebačku bolnicu i parkirati se je velika muka. Obično vas zaustave “na rampi” i upute da se “prošećete malo” sa svojim limenim ljubimcom i parkirate ga “malo dalje niz ulicu”. Postoje bolnička parkirališta, ali su uvijek zauzeta (pa moraju negdje doktori parkirati) te je sve to nekakva povuci - potegni situacija.

U svom iskrenom postu, Davorko Vidović, koji nije bahat već se sam brine o svom zdravlju (a ne voze ga sa crveno - plavim svjetlima) sa svima nama je podijelio svoju stvarnu muku na svom blogu. Čovjek porastao u mojim očima!

U biti, zanimljivo je gledati kako dobre bolnice imaju šanse postati još bolje jer su za njih spremni lobirati - njihovi pacijenti. Dakle, tko uspije (iz)liječiti nekog utjecajnog - ima šanse i preživjeti kao ekonomska institucija.

Napisao sam čovjeku rješenje ne samo njegovog parkiranja blizu KBC Zagreb, već kako je stvar krajnje jednostavna i jako malo košta, evo da to podjelim sa svima (tko voli, neka lobira, može uzeti sve lovorike meni nije važno jer mi “ni iz đepa ni u đep”)

Umjesto da se grade nekakve hale za parkiranje, mogu se za vanjske pacijente izgraditi parkiralista negdje drugdje, ili neka se parkiraju recimo kod Dinamovog stadiona, a nakon toga GRAD (koji vodi SDP) organizira JAVNI I BESPLATNI prevoz od tamo do bolnice, SVAKIH 5 MINUTA (a ne kako je sada jedan mali kombi svakih pola sata). I onda bi se i VIP pacijenti kao vi mozda odlucili koristiti takav prijevoz… ali ovoga se nitko jos nije sjetio, jer je prejednostavno.

Bit ove ideje je jednostavno u tome da se ne stvaraju novi resursi (parkiralište) već da se poboljša iskoristivost postojećih (parkirališta kod gradskog stadiona). Za stadion parkirališta trebaju vikendom, a za bolnicu preko radnog tjedna, a uz stadion tada postoji “višak vrijednosti” koja samo čeka za što će biti iskorištena.

Umjesto da smo podložni konzumerizmu, razmišljajmo o reciklaži… postojećih resursa.

Krećemo u predizborno vrijeme. Sa revolucionarnim idejama o tome kako bi buduće društvo trebalo izgledati… recimo ovako:

1. Zdravlje za sve…
2. Mirovine za sve…
3. Povoljni stanovi za sve…

I konačno, valjda pučka kuhinja za sve. Ovo posljednje naravno da nije u predizbornim angažmanima, ali zašto pobogu nijedna stranka ne krene sa slogonom:

“Ako mi dobijemo izbore, sve vas čeka pučka kuhinja! I to svaki dan! Topli obrok jednom na dan za sve!” 

Najnovija genijalnost dolazi nam servirana kroz medije. Pogledajmo Novi Nacional (12.10.2006):

…novu strategiju razvoja zdravstva, nazvanu “Zdravlje za sve”, koja treba postati jedan od glavnih aduta u predizbornoj kampanji. U najkraćim crtama, SDP se vraća na projekt javnog zdravstva koji će biti dostupan svim građanima bez obzira na materijalni status, …

U daljnjem tekstu se spekulira o “budućim ministrima” i “poznatim doktorima”. Potpuno neočekivano, inventivni model restrukturiranja poveo bi - doktor!

Revolucionarne metode, kako piše u članku, bile bi:

• ukidanje administrativne pristojbe (to plate samo bolesni, a ne solidarno svi)
• involvirati model kakav je u Švedskoj
• proširenje liste besplatnih lijekova
• u skladu s propisima EU skratiti radno vrijeme liječnika na 48 sati tjedno
• i onda je svizac umotao čokoladu… 

Bajkovitost predizbornih kampanja želi nas vratiti u zlatne osamdesete. Naravno, umirovljenici, nezaposleni, siromašni, svi sada plješćite, jer konačno dolazi jedna vlast koja razumije što je to solidarnost!

Tako valjda razmišljaju u stožeru ove stranke. No pogledajmo malo stvarnosti u oči. U prethodnom mandatu - “lijeva opcija” uspjela je na sebe navuči bijes kompletnog liječničkog lobija koji je bio uljepšan višegodišnjim štrajkom. Usput se nezaposlenost liječnika smanjila za 1100 - to je lijepo, ali je broj liječnika u sustavu smanjen!

Znači - otišli su negdje drugdje. Najviše u trgovačke putnike farmaceutskih kuća, ili malo dalje, preko velike bare…

Priča o 48 satni radni tjedan ne da je dio “predizborne” kampanje već ga je hrvatska MORALA!!!! potpisati u okviru predpristupnih pregovora. Odgoda je - 4 godine. U njemačkoj taj propis nasupa početkom 2007, u Irskoj je već na snazi.

Švedski model? Uvođenje “socijalnog modela” traži - novac.

Evo jednog modela zdravstva koji bi “sigurno” pobrao lovorike biraća:

1. Proglašenje bankrota zdravstva. Isplata dugova (preko 180 dana) isporučiteljima roba, prvenstveno farmaceutskim kućama. Ako se ne može platiti - dati dioničke udjele u državnim institucijama.
2. Osnovne  zdravstvene usluge, a time mislim MINIMUM zdravstvene skrbi, nikako neke “opcione” lijekove, nikako nove kupovine Tamiflu i sličnih lijekova u “državne rezerve, nikakva propaganda antidepresiva besplatne za “široke mase” niti “kontraceptivi besplatni za sve” financirati direktno iz proračuna. Organizaciju toga svega prepustiti profesionalcima, po modelu kako to rede recimo “Liječnici bez granica” i uz konzultaciju eksperata svjetske zdravstvene organizacije. To je medicina.

3. Za tehničke ravnatelje SVIH državnih bolnica postaviti STEČAJNE UPRAVITELJE, sa iskustvom u stečajima. Nikako liječnike, oni mogu ostati na poziciji direktora medicinskog poslovanja. Ovdje nam trebaju pravi menađeri, po mogučnosti sa međunarodnim iskustvom.

4. Ostatke HZZO liberalizirati na način da se proda većem broju velikih osiguravateljskih kuća, s time da niti jedna ne smije imati veći udio od 20% - tako da se osigura konkurencija.

5. Naknade za bolovanje i invalidnine u potpunosti izdvojiti od troškova za liječenje - da li je netko liječen od neke bolesti je humana stvar, a da li je pritom dobio neki novac, čisto je ekonomska stvar. Osiguranja bolničke rente, dnevne i mjesečne rente u potpunosti prepustiti tržištu, za svu sumu koja je veća od osnovne, SOCIJALNE POMOĆI koja država daje jednako za sve - potpuno solidarno. Na taj način bi se mogle konačno prekinuti moguće “makinacije” sa bolovanjem.

Ovo mi je prvo palo na pamet, ali da netko predloži bilo koju od ovih stavki - većina ljudi koji su uredno uvjereni da u zdravstvu svizac zamata čokoladu,  ne bi prihvatili takvu zdravstvenu reformu.

Dekofeinizirana kava još uvjek sadržava kofein, prenosi NewsTarget.

U šalici dekofeinizirane kave u poznatom lancu kafića našli su sadržaj kofeina otprilike 1/10 količine koja je u uobičajenoj dozi regularne kave.  Dok jedna šalica od 8 unci sadrži uobičajeno 85 miligrama kofeina, u uobičajenim serviranjima dekofeinizirane kave našli su od 3 do 15 miligrama kofeina.

Ova količina dostatna je da provocira znakove fizičke ovisnosti o kofeinu. Stoga je preporuka da osobe koje trebaju iz medicinskih razloga izbjegavaju kofein ne piju dekofeiniziranu kavu - jer ona može pogoršati bubrežne bolesti kao i panični poremećaj.

Inaće, sindrom ustezanja od kofeina najčešće se očituje u dugotrajnim glavoboljama, koje “iznenada prestanu” nakon što se popije kofeinizirani napitak ili tableta protiv bolova koja u sebi ima - kofein.

newstarget, 11.10.2006

NOebiUS Manifesto - Preambula

Da bi sebe odredio kao zoon politikon, dakle politično biće, potrebno je definirati osnovne pozicije od kojih krećem. S jedne strane, na moju misao u velikoj je mjeri utjecao Marko Aurelije, stoik, državnik i posljednji od pet velikih Careva, ali i prvi poznati ovisnik o opijumu. Svakako da je moja misao stoička, ali istovremeno, kako su mi to tumačili moji srednjoškolski Učitelji, i sofistička. No moj interes za pravo (ne pravdu) je svakako izašao iz razumjevanja sofizma, stoga sam u svojoj šesnaestoj godini primjedbu da sam sofist - shvatio kao kompliment, iako je bila izrečena kao uvreda.

Cum grano salis

Biti zoon politikon u današnjem svijetu znaći izgradnju Arke u pustinji.
Pa poradimo na tom djelu…

U prilogu: prvo poglavlje

Noebius Manifesto - Uvod: Download

Današnja "novost" je da je za još mjesec dana odgođena reforma zdravstva - uvođenje A i B liste HZZO. Objašnjenja su relativno uobičajena u tisku - "potrebno je provesti pripreme" i slično. Ovaj, relativno dalekosežan pokušaj već je dobio odgovor farmaceutskih kuća - najavljuju tako pojedine kompanije da će "refundirati" cijenu po kutiji. Zašto refundirati, a ne smanjiti? Pa zato, što bi smanjivanje cijene za naše tržište rezultiralo sa potrebom "korekcije" na drugim tržištima u regiji. U biti, ovo govori da je ova lijepa "novost" sa A i B listom dovela do toga da su neke kompanije vrlo blizu tržišne borbe - putem dampinga.

Unazad godinu dana, generička farmaceutska industrija proživljava velika preustrojavanja na području "istočne europe". Hemofarm, vodeća srpska farmaceutska tvrtka (45% udio u SCG u 2004 godini) od unazad nekoliko dana je u 100% vlasništvu Stada, značajnog njemačkog proizvođaća generika. Godinu dana ranije, ova firma je potpisala dogovor sa Lek-om, članicom grupe "Sandoz", generičke divizije korporacije Novartis.
Ovo preuzimanje je bilo prvi znak da se u ovoj regiji dešavaju sinergijski učinci te da generičke korporacije misle promijeniti "pravila igre". Svjedoci smo da su cijene lijekova u hrvatskoj bile iste i za generičke i za originale - što je dakako bio način da se štite "domaće" generičke tvrtke, koje su ovdje "oduvjek poslovale". Zanimljivo je pogledati ovu "B listu" HZZO. Naime, vidi se da su poneke "paralele" koje imaju i "domaće" i strane generičke firme, ponekad preferirane u smislu da su novodošli "stranci" ponudili nižu cijenu od "domaćih".
Na području psihofarmaka, najveći gubitnik je čini se, Belupo, a u korist Novartis-a. I Pliva nije u idealnom položaju - spajanje sa Barr Pharmaceuticals, Inc. mijenja dosadašnja "pravila igre" odnosno ograničava pristup pojedinim velikim korporacijama s kojima ovaj generički koncern ima hostilne odnose - a to se može u budućnosti može vidjeti u smislu smanjene aktivnosti "prepakiranja" brendiranih i originalnih proizvoda. Originalne firme, kao i Novartis kroz članice grupe Sandoz, svakako ne miruju.
Priča o tome kako su "generički lijekovi istovrsni lijekovi" na prvi pogled djeluje kao tema o "smanjivanju troškova" ali je to u biti priprema terena za veći nastup velikih generičkih kompanija, koje preuzimaju "Mickey Mouse" firme po istočnoj europi i uvode globalna pravila igre. I Hemofarm i Pliva prošle su istu sudbinu - regionalni rast, ideje o internacionalizaciji, što je rezultiralo prevelikim apetitima te su na kraju - pojedene. Novi igraći su daleko iskusniji i vlast u "tranzicijskim" zemljama svakako ih ne može tako lako zbuniti - stoga očekujmo tvrdu igru.

Ponekad nije loše pročitati poneku staru vijest - pogotovo ako se traže korjeni korupcije. Zemlje u razvoju imaju različite navike od “zapadnog svijeta” ali svi vole - besplatni ručak. Dok primjerice u Sjedinjenim državama marketinški stručnjaci nose besplatne uzorke lijekova a povrh toga - kutiju sa krafnama (donuts) kad krenemo istočnije - pokloni su puno konkretniji.

Free Market freebies je zanimljiv članak o pravom licu korupcije - gdje slobodno tržište i neregulirana pravila omogućuju da doktori prime poklonee najrazličitije vrste - dok se na zapadu dobivaju primjerice egzotična putovanja (u neke toplice) koje se skrivaju pod krinkom “kongresa”, skandali su poznati oko djeljenja karata za nogometne utakmice pa čak i gotovina. Istočno, u Nepalu, djele se pokloni u vidu hladnjaka, televizora i naravno - gotovina. A u Turskoj se ponekad ide i dalje - uz hladnjake, televizore i novac na ponudi su i - prostitutke.

Postoji još jedno zanimljivo područje - takozvana faza IV istraživanja, nakon odobrenja lijeka. To je istraživanje gdje plate doktoru za propisivanje lijeka - naravno uz minimalni znanstveni doprinos, najčešće bez objavljivanja rezultata. To se ponekad smatra marketinškim strategijama. U Turskoj, Kanadi ili Sjedinjenim Državama, neki doktori su na taj način zaradili po 1000 dolara - samo zato što su uveli određeni broj ljudi na tretman pojedinim lijekom.

The scientific value of such data is highly suspect… [and] once the patient is hooked on the drug they have to go to the drugstore and buy it.’

Dakle, navikne se pacijenta na lijek, koji on mora nakon toga ići kupiti.

I gdje je tu benefit?

Cijeli članak:

• Free Market freebies

U zadnje vrijeme često imamo priliku vidjeti plakate o novoj “reformi” gdje se naglašava važnost uvođenja istovrsnih lijekova. Kao argumenti pojedini farmakolozi navode “da se radi o istim molekulama” te da “originalne kompanije moraju platiti razvoj, pa je to zato skuplje, a generičke nakon isteka licencnog roka mogu ponuditi isto za manje novaca”.

Te se navodi - da su to isti lijekovi. Ne generički lijekovi, već “istovrsni lijekovi”.

Koliko je to daleko od istine.

Pokušajmo to opisati na nečemu što je krenulo kao lijek (prodavalo se u apotekama) a kasnije je ušlo u široku uporabu. U biti, to je san svakog farmaceuta - da mu se proizvod prodaje ne u ljekarni, već u trgovini hranom. Jedan takav lijek, a kasnije hrana, je svakako i kola napitak. U natpisu Koliko je Coca Cola zdrava, možete malo vidjeti povijest tog napitka.

Dakle, Koke bi bio originalni “lijek”. Pepsi - prvi generik. Ali ipak malo različit. A na suvremene generike, koje proizvode razne generičke kompanije - to bi bilo usporedivo sa robnim markama trgovačkih kuća. Primjerice, kod nas Sky Cola, American Cola, Clevier Cola, Mercator Cola… dakle “istovrsni kola napici”. Da li su oni baš tako istovrsni? Jesu. Ovdje nabrojani imaju isti postotak kofeina i slični su po ortofosfornoj kiselini, dakle “istovrsni su”.

Pa zamislite sada nekog eminentnog znanstvenika kako vam na nacionalnoj televiziji propagira da pijete “kola napitke” umjesto originalnih. Malo teže? Pa i jedno i drugo vi ste platili, no “lijekove” vam daje “država”. Barem to mislite…

No da nakon ove prispodobe krenemo jedan korak dalje, na lijekove u ručnoj, dakle bezreceptnoj primjeni. Naveo bi acetilsalicilnu kiselinu, jedan od najčešće korištenih lijekova. Danas postoje šumeće tablete te najnovije “acidorezistentne tablete” koje su osmišljene tako da bi bilo manje nuspojava, lakše se podnosila “molekula” i u principu pokazuje da osim “istovrsne molekule” lijek sadrži još nešto. To je ono što je u biti dodatna kvaliteta - a za što su potrebne godine razvoja i zbog čega je nužno da se lijek unapređuje.

Velike korporacije koje imaju “originale” često pri kraju licencnog perioda u novije vrijeme pokušavaju izbaciti neke takove inovativne proizvode. Generičke često ostaju na “zastarjelim” oblicima - koji su svakako jeftiniji za proizvodnju. Često se vide generici u kapsulama u vrijeme dok je “original” u istoj formi povučen, a sada se nalazi u nekim “lakotopljivim tabletama” ili nečemu što pacijenti bolje podnose, a time je liječenje i efikasnije.

Naravno da nekim pacijentima je isto koji lijek uzimaju - no propisi sada ne dopuštaju specijalisti da odredi što je za pacijenta najbolje, već se mora povoditi za “jednako učinkovitim lijekovima” tako da u biti generičke korporacije uredno mogu raditi promociju na “zadnjoj karici” odnosno onome tko konačni lijek propisuje odnosno izdaje, a ne moraju se “zamarati” takvim “sitnicama” kao što je originalno istraživanje.

Originalna kompanija dostaviti će vam radove, podučiti vas najnovije spoznaje o lijeku. Generička će vas odvesti na domjenak, potruditi se da vam plati put, kako bi vas držala “zainteresiranima” za njihove - proizvode.

A gdje je tu dobrobit pacijenta?

Dok ipak postoji kakva - takva kontrola, ipak imamo “prave lijekove”. No u prikrajku nam stoji cijela jedna druga industrija - lažni lijekovi.

Na prvi pogled istovrsni lijekovi, oni su istovrsni samo po formi, ti “lažnjaci” su u najboljem slučaju tek neefikasni, dok su u najgorem - vrlo opasni.

Pretpostavimo da se radi o nekom antidepresivnom lijeku. “Original” ima svoja farmakokinetska svojstva, dinamiku ulaska i izlaska u organizam. Pacijent ga “osjeti”. Neki generik je “malo različit” i ako nemate iskustva sa originalom, možda vam to i odgovara. Nekad čak i bolje, jer je “malo slabiji”.

Suprotno od toga, “falsifikat” može u najboljem slučaju imati  - pozitivan placebo učinak.

E sad, kod antidepresiva pozitivni placebo učinak može ići čak i do 37% - dakle svaki treći pacijent se može osjećati bolje a da u biti ne pije lijek, već “šarenu pilulu za lilulu”.

Kolike su li tu uštede?